Procjenjuje se da se svake nedjelje u hrvatskim crkvama diljem Kanade okupi 10-12 tisuća vjernika. Mise su na hrvatskom jeziku. U sastavu ili uz hrvatske župe djeluju hrvatske škole, crkveni zborovi, folklorne grupe, karitativna društva, te razne druge kulturne ili društvene udruge.

Oko 200.000 kanadskih Hrvata imaju iza sebe dugu, iako još nedovoljno istraženu povijest. Početke te povijesti stručnjaci povezuju s Vikinzima i vremenom Leifa Ericsona, drugi opet, ne bez valjanih razloga, s ekspedicijom Johna Cabota koji je pod engleskim patronatom 1497. brodom "Matthew" otkrio Newfoundland.

Novija otkrića grobova hrvatskih mornara koji datiraju iz 1491. u južnoj Engleskoj, povezana s podatkom koji navodi E.G. Taylor u knjizi "Tudor Geography 1485-1583" da su dubrovački mornari bili među najbrojnijima na engleskim brodovima oko 1500. godine, samo potvrđuju teorije da su Hrvati u Kanadi prisutni duže od pola tisučljeća. Ipak, povjesničari u pravilu spominju 1543. godinu, jer su barem dva mornara u ekspediciji koju su vodili Jacques Cartier i Le Sieur de Roberval bili Hrvati: Ivan Malogrudić iz Senja i Marin Masalarda iz Dubrovnika.

Samuel Champlain, koji je vodio više ekspedicija u Novi Svijet, spominje u svojim dnevnicima 1605.-1606., da je među mornarima, odnosno tragačima za plemenitim metalima u Acadiji (današnji New Brunswick i Nova Scotia) bio i Hrvat Jakov, ili kako ga on zove, Jacques iz Slavonije. Kasnije susrećemo mnoga hrvatska imena među britanskim, ali i francuskim vojnicima, te članovima ekspedicija u Novoj Francuskoj. Intenzivnija istraživanja i provjere popisa putnika i mornara u ekspedicijama koje su vodili James Cook, George Vancouver, Bodega y Quadra na kanadskom Pacifiku, te popisa ljudi koje je vodio Alexandar Mackenzie koji je kopnenim putem prešao Kanadu i dospio do pacifičke obale, dat će zasigurno više uvida u najstariju hrvatsku povijest u Kanadi.

Zlatna groznica i prva naselja ribara

Među posadom ekspedicije Bodega y Quadra spominje se 1779. neki Cosulich, koji spada u one koji su se iskrcali i ostali na obali Pacifika. Polovicom 19. stoljeća Hrvati su sudjelovali u zlatnoj groznici u dolini Fraser River. Ništa neobično, kad se zna da su u to vrijeme u Kaliforniji, osobito u San Franciscu, bili glavni "salooneri" i da su imali kontrolu nad jednim cijelim dijelom grada. Tako se spominje da je 30. prosinca 1859. u Victoriju stigao šime Miletić (Sam Miletich) na brodu "Pacific". Tri godine kasnije otvorio je u Victoriji "Adelphi Saloon and Billiard Parlour". Godine 1861. spominju se i dva broda s hrvatskim imenima, "Ivic" i "Vacorsovic", koji su prevozili kopače zlata, te kapetani Baranović i Nenović, koji su jedrenjakom "Langley" održavali redovnu liniju između Vancouverskog otoka i otoka Sitka u Ruskoj Aljasci.

Neki od Hrvata koje je zlatna groznica dovela u Victoriju i odatle 600 kilometara dalje prema sjeveru, u Cariboo pokrajinu, nisu nikad više vidjeli ni civilizacije ni svojih bližnjih. Uvjeti rada bili su stravični, a nasilje, kartanje, šverc zlatom i ucjene među kopačima iz svih mogućih nacija bile su sastavni dio života, kao i nada u brzo bogaćenje.

Među onima koji su ipak uspjeli, spominje se isti onaj šime Miletić, koji je špekulirao zemljom na sjeveru, te njegov zemljak Ilija Cijelović, koji je također imao saloon u Victoriji.

Hrvati ribari

Kad je Rusija 1867. godine za 7,200.000 dolara prodala Americi Aljasku, put prema sjeveru je postao još otvoreniji, pa u to vrijeme susrećemo hrvatske trgovce krznom i drugom robom po Aljasci, među kojima i Karla Baranovića, koji je završio u zatvoru zbog toga što je robu iz tvrtke "Hudson Bay" krijumčario Indijancima, ili nekog Boškovića, koji je u Aljasci kupio 16.000 tuljanovih koža za 6.500 dolara, da bi ih u Victoriji prodao šest puta skuplje.

Veliki val emigracije krajem 19. i početkom 20. stoljeća opustošio je mnoge hrvatske krajeve i napučio više zemalja svijeta, posebno Ameriku. Jedan dio tih iseljenika dospio je i u Kanadu. Stizali su najprije kao ribari na obale Pacifika, zatim kao graditelji trans-kanadske pruge donoseći sa sobom veliko iskustvo u tom poslu iz Austrije i Hrvatske, potom kao rudari i drvosječe, i tek jedan mali dio kao farmeri koji su se skrasili po prerijama srednje i zapadne Kanade.

Kad je Britanska Kolumbija 1871. pristupila Konfederaciji, a nakon što je i najmoćnija tvrtka "Hudson Bay" godinu dana ranije prodala svoje teritorije Kanadi, Kanada se prostrla od oceana do oceana. To je značajno utjecalo i na kretanje hrvatskih doseljenika i na njihov gospodarski napredak.

Posebno to vrijedi za ribare i trgovce ribom. Naime, u to vrijeme već su ustanovljene hrvatske ribarske naseobine. Tako su Hrvati Tolić i Karompana iz Hrvatskog primorja ribarili između Seattlea i Victorije; u samoj Victoriji otvorili su vlastitu ribarnicu. U isto vrijeme u Port Guiconu, ribari podrijetlom iz Malog Lošinja osnivaju privremeno ribarsko naselje. Među stanovnicima se spominju Mate i Dominik Busanić, Ante Kožulić, Toma Vicević, Marko Busanić, Venancije Martinolić, Ante Vidulić i drugi. Otvaranjem trans-kanadske željezničke pruge 1885. između Montreala i Vancouvera pojačana je i trgovina ribom, osobito veoma cijenjenim lososom, što je dalo zamaha hrvatskoj ribarskoj industriji u Vancouveru koja je sve do naših dana jednim dijelom ostala u hrvatskim rukama.

Uzroci iseljavanja

Uzroci iseljavanja, koliko god izgledali nepovezani i raznorodni, od polovice 19. stoljeća nagomilavali su se i spleli u čvrstu omču koja je stotine tisuća Hrvata povukla preko oceana. Kad je 1848. godine ban Jelačić dokinuo kmetstvo, bivši zemljoposjednici su bili spremni (odnosno primorani) raskomadati i prodati zemlju zbog nemogućnosti da je dalje obrađuju, a seljaci koji su je htjeli kupiti nisu imali novca. Osim toga, godine 1873. jeftino žito iz Amerike i Kanade prouzročilo je slom bečke mjenjačnice i zadalo novi udarac zemljoposjednicima u monarhiji. Glas o bogatoj Americi povukao je tada mnoge Hrvate koju su se nadali da će brzo zaraditi dovoljno da po povratku kupe komad zemlje i ostvare san o vlastitom gazdinstvu.

Ubrzo su dva dodatna faktora još više pojačala omču: okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine, i filoksera.

Gubitkom vlasti u Bosni i Hercegovini, bivši veleposjednici turskog carstva željeli su što prije rasprodati svoje posjede: jedni, da bi otišli u Tursku, a drugi, jer nije više bilo kmetova koji bi obrađivali zemlju. To je navelo tisuće Hrvata da odu u Novi Svijet, kako bi priskrbili dostatnu sumu novca za otkup zemlje koju su nekad obrađivali kao kmetovi.

Odlazak u tuđinu mnogih "skrivila" je filoksera koja je naprosto opustošila vinograde koji su bili važan, a često i jedini izvor prihoda u Dalmaciji, Hercegovini, Primorju, na otocima, u Zagorju, Prigorju i nekim selima oko Karlovca.

Val iseljenika krajem 19. stoljeća

Valovi iseljenika iz tih krajeva zapljusnuli su i Kanadu. Tako susrećemo prve rudare u rudnicima ugljena oko Nanaima, Wellingtona, Ladysmitha, Cumberlanda. Drugi Hrvati su krajem 19. stoljeća radili u rudnicima cinka i olova u predjelu Trail-Rossland uz granicu američke države Washington, dok su neki opet bili u novootvorenim rudnicima srebra i zlata u pokrajini Kootenay (Rocky Mountains). Izgradnjom pruge preko Kanade počeli su 1890-ih godina nicati rudnici oko ondašnje luke Prince Arthur (kasnije: Port Arthur, a danas Thunder Bay) na obalama Lake Superior, zatim u predjelima Sudburyja koji je i utemeljen kao rudarsko mjesto 1883., te 300 kilometara sjevernije oko današnjeg Cobalta, Kirkland Lakea i Timminsa.

Kad je 1896. otkriveno zlato u području Klondikea između Yukona i Aljaske, mnogi Hrvati s juga krenuli su na sjever. Putovalo se parobrodom do luke Skagway, duboko u fjord između arhipelaga Alexander, a odatle preko opasnog planinskog prijelaza White Pass do gornjih tokova rijeke Yukon, gdje je na jezeru Bennett trebalo napraviti splav ili čamac i spuštati se Yukonom oko 800 kilometara do Dawsona, gradića koji je za dvije godine narastao na 25 tisuća stanovnika. Među ugostiteljima u Skagwayu nalazimo imena Antona Stanića i Lea ?eovića, a ni u Dawsonu nisu svi Hrvati lomili leđa kopajuči zemlju i tragajući za zlatom, jer i tu arhivi bilježe imena vlasnika gostionica B. Jelića i Martina Zadielovića. Juraj Miletić je opet bio poduzetnik - graditelj u Dawsonu. Porijeklom iz Ledenica u Lici, izgleda da je bio vičan tesarskom poslu, jer je rudarima gradio daščare, kladare i prave kuće, već prema imovinskom statusu. Kasnije ga susrećemo u Winnipegu u Manitobi, kamo je došao vjerojatno 1900. godine, da bi na glavnoj ulici, na Main Streetu, sagradio "Bell Hotel".

Rad u šumama, na pilanama i u tvornicama papira također je privukao veći broj Hrvata, posebno onih iz predjela Gorskog kotara koji su bili vični pili i sjekiri. Port Arthur i Fort William, danas Thunder Bay i Sault Ste. Marie na sjevernim obalama jezera Superior bili su već početkom stoljeća središta ontarijske drvne industrije. Još koncem prošlog stoljeća stigli su u Saulte Ste. Marie Marko šojat, Stjepan Polić, Pavao Crnković, Blaž Pađen i drugi iz Krivog Puta, a nešto kasnije i Ivan Stilinović, Josip Levar, Marko Krmpotić i Marko Pavelić. U Port Arthur je početkom stoljeća pristigla jedna grupa Hrvata iz okolice širokog Brijega u Hercegovini, među kojima Božo Slišković, Andrija Hrkač, Blaž Slišković, Čerkez i drugi. Ivan Filipović iz okolice Makarske ostavlja teški posao i otvara trgovinu i pekaru, a Ivan Polić drži konačište (boarding house) za radnike.

Nakon zatvaranja rudnika bakra u mjestu Calumet u pograničnoj državi Michigan u Americi, dosta Hrvata iz Amerike prelazi u Kanadu. Vični rudarskom poslu, lakše su došli do radnog mjesta nego novodošli iz Europe.

Tako je jedna veća grupa 1910. našla zaposlenje u rudnicima nikla, bakra i srebra u Worthingtonu, Creightonu, Garsonu, Sudburyju. Jedan od njih, Nikola Perković, stigao je iz Calumeta u Wawu gdje je za dvije godine zaradio dvije tisuće dolara, dovoljno da 1912. u Worthingtonu kod Sudburya kupi pekaru i trgovinu živežnih namirnica. Kasnije je vodio poznati Frood Hotel i zajedno sa suprugom Rose postao utemeljiteljem Hrvatskog doma 1933. godine.

Karakteristično je za sve hrvatske doseljenike prije Prvog svjetskog rata da su dolazili kao samci, neoženjeni ili tek oženjeni. Svi su planirali ostati u Kanadi samo koju godinu, zaraditi dovoljno da otplate zemlju, nabave opremu i alate za obradu zemlje ili za svoje radionice u Hrvatskoj. Taj plan se svake godine produživao, što zbog besposlice u Kanadi, što zbog iznenadnih mogućnosti za boljom zaradom, što zbog pogoršanja prilika kod kuće. I tako je večina odgađala povratak do starosti, ostajući često samci cijeli život. Drugi su, vidjevši da povratka nema, počeli graditi ili kupovati vlastite kuće i prihvaćati stalnije poslove u rudnicima ili tvornicama. Potom bi organizirali dolazak svojih djevojaka ili zaručnica, odnosno supruga i obitelji iz Hrvatske.

Kanadski koncentracijski logori

Prekretnica u odnosu prema povratku i organiziranju stalnijih hrvatskih naselja svakako je bio Prvi svjetski rat. Najprije, svi snovi o povratku srušeni su dolaskom na vlast velikosrpskog kraljevskog režima. Osim toga, već na samom početku rata hrvatski useljenici su, zajedno s pripadnicima drugih naroda s područja tadašnje Austrougarske monarhije, proglašeni "stranim neprijateljima".

Mnogi Hrvati su, osobito iz Port Arthura, Fort Williama, Sault Ste. Marie i Shumachera pokupljeni i usred zime 1914. strpani u zatvorene hladne vlakove i prebačeni na sami rub ledenog područja, kojih 500 kilometara sjeverno od Sudburyja, u logor ratnih zarobljenika Kapuskasing, iz kojeg se kasnije razvilo istoimeno mjesto. Zadnji preživjeli zatvorenik Kapuskasinga, čiju sam životnu povijest uspio snimiti u srpnju 1977. godine, pripovijedao je kako su ljudi svako jutro osvanjivali smrznuti kao kost. Slagali su ih cijele zime na hrpu, da bi ih tek u proljeće, kad je okopnilo, pokopali.

Dok je pripovijedao, njegova supruga, rodom iz Makarske, svaki čas ga je prekidala i opominjala da šuti, jer da to može čuti tkogod od "inglišmena" pa može naškoditi našoj "dici". I 63 godine poslije tog stravičnog iskustva, strah je bio jači od svih promjena koje su se dogodile, od svih demokracija i sloboda o kojima su njihova djeca, rođena puno poslije Kapuskasinga, učila u školi.

Taj strah se toliko ukorijenio da ga nije mogla odagnati ni činjenica da im je kćerka kao direktorica gimnazije odgajala buduće naraštaje Kanađana u duhu slobode i tolerancije, dok im je sin kao inženjer u dobrostojećem poduzeću bio zaštičen snagom radničkih sindikata i u međuvremenu izborenih prava.

Engleska, koja je bila u ratu s Njemačkom, tih je godina pretvarala u žrtve rata i podanike Monarhije koji su bili u Kanadi, bez obzira što su i njihova domovina i rodbina u Hrvatskoj i sami trpjeli pod pritiskom Austro-Ugarske.

U muzeju u Kapuskasingu i danas se čuva tamburica, primitivno izdubljena u komadu sirova drveta, na kojoj su note obilježene urezanim i slijepljenim zupcima češlja.

Sam Bog zna koje su sve pjesme na njoj odsvirane, i koliko suza ju je zalilo. Ostala je nekim čudom kao jedini spomen naroda koji je tu stradao, a da nije znao zašto, kao simbol kulture koja se nije dala zatomiti grubošću, duše koja nije klonula pred bezdušnošću, pjesme koja će jednog dana otopiti led i Kanadu pretvoriti u pozornicu najvećih folklornih festivala svijeta - hrvatske tamburice. Zahvaljujući Josipu Marohniću, tada uredniku lista Hrvatske narodne zajednice iz Pittsburgha, koji je pohodio hrvatske zatvorenike u Kapuskasingu 1915. godine (jer su mnogi bili članovi Zajednice) i objasnio kanadskim vlastima kako su ti ljudi i sami pobjegli pred političkim pritiscima i gospodarskim izrabljivanjima njihove domovine pod austrougarskim režimom, stanje zatvorenika se poboljšalo i većina je nakon toga puštena. No ni samo puštanje na slobodu nije proteklo bez osvete.

U rano proljeće 1916. godine, dok su jezera još bila smrznuta i snijeg se tek počeo otapati, zatvorenici su natovareni na vlak i odvezeni na jug, ali ne u mjesta odakle su pokupljeni, nego, prema svjedočanstvu Blaža Sliškovića, istjerani kundacima iz vagona na otvorenoj pruzi, na pola puta između Port Arthura i Sault Ste. Marie. Bez hrane i tople odjeće, mnogi su se pokušavali uhvatiti za vlak, ali bi od iznemoglosti pali i bili pregaženi. Drugi su krenuli na put, ne znajući gdje se nalaze, jedni prema istoku, jedni prema zapadu. Naselja u to vrijeme nije bilo na stotine kilometara, a ni danas ih nema u tom dijelu Kanade, izuzev nekoliko manjih željezničkih postaja ili pokoje benzinske crpke tamo gdje je cesta prošla blizu pruge. Veoma malo ih je, prema svjedočenju preživjelog zatvorenika, stiglo do Port Arthura ili Sault Ste. Marie.

Oblikovanje zajednica i gradnja domova

Nakon rata i izgubljene nade u povratak, oblikuju se prva značajnija hrvatska stalna naselja. Osim u Vancouveru i već spomenutim mjestima na Vancouverskom otoku, naselja nastaju u Winnipegu u Manitobi, u Ontariju u današnjem Thunder Bayu, Sault Ste. Marie, Sudburyju, Creightonu, Garsonu, Shumacheru, South Porcupineu, Kirkland Lakeu, Torontu, Hamiltonu, Wellandu, Port Colbornu i Windsoru. lako je Hrvata u tim mjestima bilo i prije rata, radilo se uglavnom o muškarcima, samcima bez obitelji, pa njihov život nije bio ni vjerski, ni društveno, ni politički, ni gospodarski organiziran i institucionaliziran.

Jedina iznimka u tome je donekle hrvatska naseobina u Wellandu i okolnim mjestima Niagarskog poluotoka. Tu je jeftina električna energija koju je od 1905. počela proizvoditi Teslina hidrocentrala, kao i toplija klima, privukla mnoge tvorničare, a i hrvatske doseljenike, ponajviše iz Zagorja i Žumberka.

Neki su se na poluotoku tako udomaćili da su počeli kupovati zemlju i razvijati svoje manje farme, poput obitelji Pihać i Knežić iz Oroslavlja. U Wellandu i Port Colborneu su se na radničkim stanovima (boarding house) počele održavati i neke zabave, pa je tu nastao i prvi poznati tamburaški sastav u Kanadi koji su vodili Steve škvorić, Nikola Baltužić, Mijo Pavešić i Silvestar Hrastović. U svibnju 1911. otvoren je i prvi Hrvatski dom u Wellandu.

Novi val iseljavanja

Za vrijeme rata nije bilo useljavanja u Kanadu, no ubrzo nakon rata, čim je srpski režim počeo gospodariti hrvatskim zemljama, počeo je novi val iseljavanja.

Kad su usto Sjedinjene Američke Države uvele i počele primjenjivati (1923.-24.) ograničavajuće kvote za južnoeuropske narode, a Kanada 1923. ukinula ograničenja za useljenike iz bivšeg austrougarskog carstva, mnogi koji su kanili ići ili su već pošli za Ameriku, završili su u Kanadi. Ljudi koji su već našli svoj kakav-takav dom u spomenutim kanadskim mjestima, počeli su dovoditi supruge, djecu i rođake.

Tako na primjer Nikola Perković 1924. godine šalje u Liku kartu svom ocu Pavi, pa sestrama Julki i Anici, te bratu Mili i mnogim drugima. Politički teror i pogoršano gospodarsko stanje u Jugoslaviji između 1920. i 1929. prisililo je 153.914 ljudi da se isele. Od toga je, prema službenim podacima, pred samu depresiju iselilo preko 60.000 ljudi. Broj iseljenih Hrvata bio je veći nego svih drugih nacionalnosti zajedno. Prema poznatim podacima, od ukupnog broja emigranata između 1920. i 1928. njih 21.063 dospjelo je u Kanadu. Od toga čak 10.572 tijekom 1927. i 1928. godine.

No umjesto prosperiteta, posla i zarade, dočekala ih je depresija, besposlica i beskućništvo. Čini se da je upravo takvo stanje bio još jedan snažan element koji je utjecao na čvršće okupljanje hrvatskih useljenika, uzajamnu solidarnost i razvijanje do tada neviđene društvene, kulturne i socijalne aktivnosti. Obitelji koje su imale kuće primale su na stan ne samo rodbinu, nego i brojne besposlene samce. Ljudi su spavali na smjene u istom krevetu. Okupljalo bi se i po 40 samaca u jednom radničkom stanu, kao u ulici Montague u Sudburyju, gdje su u jednoj kući stanovala 42 samca, od kojih nitko nije imao posla. Malobrojni sretnici koji su bili zaposleni u Frood Mine dijelili bi svoju zaradu i prehranjivali nezaposlene. Gotovo svaku večer su priređivane zabave, drame i plesovi, a sav prihod bi išao nezaposlenima. Druge socijalne skrbi u to vrijeme nije bilo.

Hrvatske zajednice zabilježile su u kanadskim gradovima jači porast krajem dvadesetih godina, zbog slijevanja u gradove onih koji su radili po okolnim manjim mjestima, rudnicima, šumama i gradilištima. To posebno vrijedi za Saulte Ste. Marie i Thunder Bay, gdje su mnogi radili po okolnim šumama; za Sudbury, kamo su nagrnuli oni iz Garsona, Creightona, Worthingtona; za Toronto, koji se u to vrijeme oblikuje kao organizirana hrvatska naseobina; za Shumacher u koji se slijeva mnoštvo Hrvata iz okolnih rudnika zlata i sječe šuma koji pretvaraju mali gradić u "Novi Zagreb". Razdoblje od 1920-tih do 1935. obilježeno je i gradnjom hrvatskih dvorana i domova u Hamiltonu, Sudburyju, Shumacheru, Sault Ste. Marie, Port Arthuru, Windsoru i drugim mjestima. Gradnja Hrvatskog doma u Sudburyju započela je 23. listopada 1933., da bi Dom već 14. siječnja 1934. bio svečano otvoren. Za nepuna tri mjeseca, u doba duboke ekonomske krize i besposlice, po ljutoj sjevernokanadskoj zimi, radeći sve vlastitim rukama, Hrvati su izgradili impozantnu dvoranu oko koje se ubrzo počeo odvijati sav društveni život zajednice.

Rast hrvatske samosvijesti i rad HSS-a

Gradnju hrvatskih nacionalnih domova diljem Kanade poduzimali su, organizirali i vodili redom članovi novoosnovanih ogranaka Hrvatske seljačke stranke. Ti domovi su ubrzo postali pravi hramovi hrvatske kulture, jezika i glazbe, te političkog, kazališnog, društvenog i karitativnog života. Druge useljeničke etničke skupine - Ukrajinci, Talijani, Finci - su davno prije depresije imali svoje crkve, dvorane, društva i klubove. Tome je pomogao svakako i pogodniji demografski sastav.

Tako je prema popisu pučanstva 1931. godine od svih Ukrajinaca u Kanadi bilo 65,4 posto muškaraca, među Poljacima 64,4 posto, među Fincima 56,6 posto, među Talijanima 56,6 posto, dok je među Hrvatima još uvijek preko 80 posto bilo muške populacije. Međutim, upravo politički progoni u Hrvatskoj, koji su kulminirali ubojstvom hrvatskog narodnog vođe Stjepana Radića u beogradskoj skupštini, pokrenuli su hrvatske mase u Kanadi da se politički organiziraju, izgrade svoje nacionalne domove u svim većim naseljima, i tako, usprkos nepovoljnom demografskom sastavu, počnu stvarati naselja s obilježjima autohtonih zajednica. Iako se nedostatak crkava i župa svugdje osjećao, domovi su ih donekle zamjenjivali. Obitelji su počele rasti, nerijetko s veoma brojnom djecom, koja su od najranije dobi uključena u tamburaške i plesne skupine, prigodne priredbe, svadbene svečanosti i slično.

Crkve i domovi su u svim useljeničkim zemljama vidljivi znak prisutnosti i snage pojedine etničke skupine, simboli nacionalnog identiteta, i dokaz da su pripadnici određene skupine punopravni građani dotičnog grada.

Tek tada su Hrvati počeli nastupati kao samosvjesna zajednica koja se nije željela identificirati s Jugoslavijom, državom koja ih je predstavljala i koju su doživljavali kao strano tijelo. Kad su se u kanadskom popisu pučanstva 1931. godine "europske rase" mogle izjasniti za jednu od 23 kategorija, a Hrvati, strpani u "Jugo-Slavic" i "Yugo-Slave", nisu ni spomenuti pod svojim imenom, Hrvatska seljačka stranka održava 20. ožujka 1932. u Sudburyju, gdje su tada bili po brojnosti peta nacionalna skupina, hitan sastanak na kojem je izabran poseban odbor koji je gradonačelniku P. Fentonu trebao podnijeti zahtjev da se Hrvate popisuje zasebno. HSS-ovci su priložili popis od 236 članova HSS-ova ogranka "Ante Starčević" kao dokaz velikog broja Hrvata, njihove organiziranosti i htijenja da ih se ne izjednačava s "Jugoslavenima". Jedan od članova odbora je to obrazložio riječima: "Budući da nas još broje pod jugoslavenskim imenom, a neki od tih Jugoslavena članovi su komunističke partije, mi se ne želimo ubrajati među njih da nas kanadske vlasti onda kao takve optužuju."

Značajnu ulogu u povezivanju Hrvata odigrao je "Kanadski glas" kojeg je 15. ožujka 1929. u Winnipegu pokrenuo Petar Stanković. Kasnije je taj list nastavio izlaziti pod imenom "Hrvatski glas" (glasilo HSS-a).

Osnivanje folklornih društava

Svaka naseobina s imalo značajnijim brojem Hrvata tridesetih godina osniva i svoje folklorne i tamburaške sastave ili zborove. Tako u Sudburyju djeluje "Hrvatski diletantski zbor", koji je u listopadu 1933. preimenovan u "Domoljub" pod ravnanjem gradišćanskog Hrvata Alojza Grafa. Iste je godine osnovana i tamburaška grupa "Sloboda" pod ravnanjem Pavla Celinščaka. U Winnipegu 5. prosinca 1930. u novinama "Free Press" nalazimo članak posvećen nastupu "Hrvatskog kola i tamburice" u Playhouse Theatre. Instrumente za grupu pravio je majstorski Mijo Gašljević. U malom rudarskom mjestu Levack, pedesetak kilometara sjeverozapadno od Sudburyja, 1929. djeluje "Hrvatsko tamburaško društvo Jelačić" pod ravnanjem Ivana Dimnjakovića. U Hamiltonu su kasnih tridesetih godina djelovala tri tamburaška sastava - "Zagreb", "Plavi Dunav" i "Zlatne žice". Kako je 1938.-39. svake nedjelje popodne emitiran jednosatni hrvatski radio-program, tamburaški sastavi su često nastupali i na radiju.

Osim spomenutih, slične grupe, sastavi i zborovi su djelovali i po drugim mjestima sve do ratnih dana, kad je društveni život zamro i bio sveden na dnevno osluškivanja vijesti s europskih bojišta.

Povratnici razočarani u "komunistički raj"

Tijekom rata u većini hrvatskih zajednica organizirana su prikupljanja robe i druge pomoći za rodbinu u domovini. Kako se Hrvatska u ratnom vrtlogu našla među saveznicama Osovine, Hrvati u Kanadi su uglavnom primali negativne informacije o stanju u domovini, bilo preko kanadskih sredstava priopćavanja, bilo preko jugoslavenske izbjegličke vlade i njenih hrvatskih članova. Neposredno po završetku rata, jugoslavenska propaganda je bila tako snažna, da su se stotine Hrvata dobrovoljno uputili u novi "raj".

U tu svrhu je komunistička vlast, gladna krvavo zaračenih iseljeničkih dolara, organizirala nekoliko brodova da povratnike prevezu u "stari kraj '. Sudbina tih putnika je međutim bila toliko gorka zbog velikog razočaranja koje su doživjeli, da je teško bilo izvući priču iz bilo kojeg od onih koji su kasnije uspjeli pobjeći iz Jugoslavije i vratiti se u Kanadu. Ne samo da nisu dobili položaje ili radna mjesta koje im je propaganda obećavala, nego im je oduzeta ušteđevina još na brodu, a po dolasku u domovinu poslani su u rudnike, na prisilni rad, ili u zatvore ako bi se usudili štogod pitati ili kritizirati komunističke vlasti.

Tek mali broj, uglavnom onih koji su i u Kanadi bili potajno članovi komunističke partije, prošao je bolje i pridružio se novoj klasi i režimu na vlasti. Neki su kasnije ubačeni među iseljenike kao specijalni agenti za praćenje, špijuniranje i progon hrvatskih emigranata u slobodnom svijetu.

Poslijeratno razdoblje donijelo je Hrvatskoj nezapamćene političke progone, kao uvod u biološki, kulturni, vjerski i odgojni genocid. Narodna Republika Jugoslavija odnosno Savezna Federativna Republika Jugoslavija bila je, od 1945. do 1990., uz mala popuštanja i taktičke liberalizacije kroz kraća razdoblja, praktično velika tamnica naroda pod stalnom i totalnom policijskom kontrolom.

Izbjeglice iz Jugoslavije

To stanje se odražavalo i na valovima hrvatskih izbjeglica i takozvanih privremenih radnika u inozemstvu. Ono što je preživjelo masovne poslijeratne pokolje i zatvore, ili izbjeglo marševima smrti iza rata i dospjelo u izbjegličke logore po Austriji i Italiji, bio je tek ostatak golemog broja onih koji nisu preživjeli hrvatski holokaust. Za izbjeglice, ni logori ni Europa nisu bili sigurni, iako mnogi među njima bijahu tek trogodišnja djeca, trudne majke, ili nedorasli mladići i djevojke. Jer bili su svjedoci stravičnih komunističkih, četničkih i partizanskih zločina, nepoželjni i potencijalno opasni svjedoci, a njihovi progonitelji još uvijek su bili saveznici onih koji su logore osnovali i čuvali. Zato je iseljenje u daleku Australiju, Kanadu ili Ameriku čekano kao jedini spas.

Tako su, zahvaljujući kanadskim vlastima i rodbini, prvi izbjeglice iz logora u Kanadu stigli godine 1947. Od tada pa sve do 1960-tih godina pristizalo je stalno ponešto Hrvata u Kanadu, ali ne direktno iz Hrvatske, nego preko drugih zemalja Europe. lako je među njima bilo i školovanih ljudi, inženjera, profesora i liječnika, svi su svoj novi život u Kanadi počinjali u rudnicima, na gradilištima, ili na farmama Manitobe i Alberte. Za većinu tih izbjeglica, pokrovitelj je bio katolički Caritas.

Novi i stari iseljenici

Nova grupa doseljenika pomladila je stare hrvatske kolonije i unijela u njih nešto dinamike, osobito preko nogometnih klubova. No, pridošlice su u isto vrijeme dobrim dijelom politizirale već uspavane ili jugoslavenskom propagandom dezinformirane zajednice. Tako je nastao i određeni antagonizam između "starih" i novih doseljenika. Slične pojave bilježimo i u ukrajinskim, slovačkim, srpskim, slovenskim i drugim zajednicama. Najveći broj izbjeglica iz logora pristigao je u rudarska mjesta sjevernog Ontarija, zatim u Toronto, Montreal, te nešto u Windsor, Winnipeg i Vancouver.

Val useljenika nakon 60-tih godina

Drugi i najveći poslijeratni val hrvatskih useljenika uslijedio je nakon 1960. godine, a osobito od 1966. pa do 1973. Bila je to takozvana planirana emigracija. Jugoslavenski režim, pod totalnom policijskom kontrolom srpskog šefa tajne policije Aleksandra Rankovića, počeo je sistematsko iseljavanje Hrvata, i to najprije mladih ljudi, organizirajući preko svojih suradnika "bijeg" preko granice, dok se nije pokrenula cijela lavina izbjeglica. Time je otpuštan svojevrsni "sigurnosni ventil" kako bi se spriječile mogući socijalni neredi i pobuna nezaposlenih mladih ljudi iz hrvatskih krajeva koji su kažnjavani na taj način da se u njihovim mjestima jednostavno nisu otvarala radna mjesta ili gradili industrijski objekti. Godine 1966. taktika je proširena i promijenjena većom liberalizacijom izdavanja putovnica. Stotine tisuća mladih Hrvata, u biološki najplodnijim i proizvodno najkreativnijim godinama, napustili su Hrvatsku. Od njih je jedan dio dospio i u Kanadu, među kojima i znatan postotak sa stručnom ili sveučilišnom naobrazbom. Taj val, iako je smanjen nakon 1973. godine, nije prestao do devedesetih godina, pretvarajući se sve više u "izvoz mozgova".

Od 1960. do 1990.

Ako bi se htjelo ukratko sažeti osnovne karakteristike života, rada i uspjeha kanadskih Hrvata kroz posljednjih 30 godina, onda bi se moglo reći da su u tom razdoblju Hrvati "probili led", počeli se kućiti, stjecati dobra, graditi svoje crkve u kojima je prisutno sve više mladih obitelji s djecom. Bilo je to razdoblje sportskog i školskog povezivanja, vrijeme političkog naboja i sazrijevanja, vrijeme proboja u poslovni i politički život Kanade, ali i vrijeme gradnje mostova između demokratske Kanade i Hrvatske. Hrvati su mahom radili kao manualni radnici: lomili su leđa po rudnicima i na građevinama, u željezarama i po šumama: bio je to danak koji je gotovo svaki Hrvat platio zemlji velikih mogućnosti i bogatih darova. Za uzvrat, Kanada im se odužila zaradama koje su Hrvate stavile na vrh ljestvice po prosjećnim primanjima. Pa i kuće mnogih Hrvata su iznad kanadskog prosjeka, osobito u Južnom Ontariju.

Procvat župnih zajednica

Zanimljivo je primijetiti da međuratni pokušaji hrvatskih svećenika da se osnuju župe u Sudburyjy, Torontu, Shumacheru ili drugim mjestima, nisu uspjeli. Vjerojatno su tome uzrok tri bitna faktora: činjenica da sama lokalna Crkva nije bila spremna prihvatiti etničke župe; činjenica da je međuratna emigracija bila dobrim dijelom liberalna, nerijetko "crvena", a ponekad i "anticrkvena"; i konačno napokon činjenica da Crkva u Hrvata u to vrijeme nije ni ozbiljno ni organizirano vodila brigu o pastoralnom radu među hrvatskim iseljenicima.

Hrvatski franjevci iz Chicaga pokušavali su u više navrata uspostaviti barem povremene misijske postaje i u kanadskim rudarskim gradovima, sve tamo od osnutka svog sjevernoameričkog Komesarijata 1926. godine (danas Hrvatske kustodije svete Obitelji) koja je podređena Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji, ali u tomu nisu uspjeli. Tek nakon 1950. godine, s priljevom novih izbjeglica iz Hrvatske i dolaskom nekoliko svećenika, javlja se jača potreba za vlastitim crkvama. To je još više pojačano uvođenjem narodnih jezika u liturgiju, jer, etnička skupina koja je imala crkvu na svom jeziku, imala je neku vrst legitimiteta koji više nije osporavan. Tko nema crkve, nije ni narod, nema svoga jezika ni identiteta.

Godine 1990. Kanada broji devetnćst hrvatskih župa.

U provinciji Ontario: u Windsoru - župa Sv. Franje; u Londonu i St. Thomasu - župa Sv. Leopolda Mandića; u Kitcheneru - župa Sv. Obitelji; u Wellandu - župa Sv. Ante; u Hamiltonu - župa Sv. Križa; u Oakvilleu - župa Presvetog Trojstva; u Norvalu - župa Kraljice Mira; u Mississaugi - župa Hrvatskih mučenika; u Torontu - župa Naše Gospe Kraljice Hrvata; u Ottawi - župa Sv. Leopolda Mandića; u Sudburyju - župa Sv. Marka; u Sault Ste. Marie - župa Naše Gospe zaštitnice putnika; u Thunder Bayu - župa Marijina Uznesenja.

U provinciji Manitobi: u Winnipegu - župa Sv. Nikole Tavelića. U provinciji Quebec: u Montrealu - župni centar i crkva Sv. Nikole Tavelića. U provinciji Alberti: u Edmontonu - župa Male Gospe i u Calgaryju - župa Majke Božje Bistričke. U provinciji British Columbia: župa Prečistoga Srca Marijina u Vancouveru, te u Victoriji - župa Sv. Leopolda Mandića.

Dinamika osnivanja hrvatskih misija i župa, izgradnje ili kupnje crkava išla je donekle usporedno s rastom hrvatskih kolonija. Procjenjuje se da se svake nedjelje u hrvatskim crkvama diljem Kanade okupi 10-12 tisuća vjernika. Mise su na hrvatskom jeziku. U sastavu ili uz hrvatske župe djeluju hrvatske škole, crkveni zborovi, folklorne grupe, karitativna društva, te razne druge kulturne ili društvene udruge. Svaka župa ima župno vijeće koje se redovito bira. Većina ima uhodani zbor ministranata, misnih pomočnika i čitaća. U župama se primaju svi sakramenti, od krštenja, prve pričesti i krizme. Tu se slave vjenčanja, ispraćaju sprovodi. Hrvatske župe u Kanadi funkcioniraju kao proširena obitelj, Hrvatska u malom. Svaka župa izdaje i svoj župni list, većinom tjedno, od kojih neki izlaze na 12-24 stranice, poput Glasa Centra u Norvalu, lista župe Prečistoga srca Marijina u Vancouveru, biltena župe Majke Božje Bistričke u Calgaryju ili Župnog vjesnika hrvatskih župa Toronta, Mississauge, Oakvillea i Hamiltona. U organizaciji župa djeluju i radio programi na hrvatskom jeziku.

Nogomet i folklor

Posljednjih trideset godina obilježeno je osnivanjem i organizacijom saveza u koje su uključeni hrvatski nogometni klubovi, hrvatske folklorne grupe, te hrvatske škole. Hrvatski nacionalni nogometni savez Sjedinjenih Američkih Država i Kanade osnovan je 1964. godine i okuplja nogometne momčadi iz dvadesetak sjevernoameričkih gradova, a svake godine se u drugom gradu održava godišnji nogometni turnir, redovno u prvom tjednu mjeseca rujna. Turnir obično okupi petstotinjak nogometaša i nekoliko tisuća gledatelja.

Hrvatsko-kanadski folklorni savez, kojeg je 1973. godine pokrenuo Ante Beljo u Sudburyju, gdje je održan i prvi festival, razvio se u jednu od najdinamičnijih i najbrojnijih hrvatskih organizacija u Kanadi. Pod vodstvom osnivača i uz brojne vrijedne suradnike, učitelje i voditelje plesa i tamburice, HKFS okuplja četrdesetak folklornih grupa iz oko trideset gradova i hrvatskih naseobina od oceana do oceana. Godišnji festivali okupljaju i do 1700 plesača i svirača, kao onaj u Sudburyju 1983. godine, koji se smatra najmasovnijim folklornim festivalom u povijesti Kanade. Zbog velikog broja sudionika i ogromnih razdaljina, HKFS je 1978. godine podijeljen na Istočnu i Zapadnu Kanadu, a vrijeme održavanja festivala produženo je s jedan na dva dana, i to svake godine na Dan Kanade, u trećoj nedjelji svibnja. Mise koje se tom prilikom slave uz pratnju tamburica, susreti hrvatske mladeži, zabave i banketi, ostaju nezaboravne uspomene za koje tisuće mladih Hrvata žive cijelu godinu, pripremajući se marljivo za slijedeći nastup.

Sustavnim i discipliniranim radom brojnih hrvatskih javnih djelatnika (Ante Belje, Nikice Vrdoljaka, Joe Lončarića, Gine Pleše, Tonia Zlatara, Željka Jergana, Mike Dodiga, Meri Pavković, Mikea Lončarića, Eda Mavrinca, Edwarda Bradice, Linde Valić, Ilije Vranešića, Ivice štefanca, Grace Poleto, Jože Merkuša, Nede Sladojević, Sylvije Pavačić, Izidora Grabovca, Richarda Filipovića, Borisa Zvonkovića, Vilka Volovića, Josipa Hečimovića, s. Gracije Kutleša, Steva Talana, Davida škare, Emila Mesića, Jeanne Valetić i drugih, HKFS je odgojio stotine vrsnih plesača i svirača i generacije učitelja. Svake godine ponavljana želja i san da se festival jednog dana prenese u Hrvatsku, kad ona napokon bude svoja i slobodna, postao je stvarnost u 1991. godini, kad je sedamnćsti festival Hrvatsko-kanadskog folklornog saveza organiziran i u Kanadi i u Hrvatskoj, ali kao jedan jedinstven festival.

HIšAK - Hrvatske škole

U isto vrijeme su nastajale "Hrvatske škole Amerike-Australije-Kanade". Organizacija je okupila prvih nekoliko postojećih škola na inicijativu i pod ravnanjem fra Ljube Krasića 1974. godine. Na osnivačkom sastanku u New Yorku, u hrvatskoj župi Sv. Ćirila i Metoda, našli su se hrvatski župnici: iz Toronta vlč. Josip Gjuran, iz Hamiltona vlč. Josip šprajc, iz New Yorka fra Ljubo Krasić i fra Hrvoslav Ban, te iz Montreala Darija Klanac kao predstavnici tada postojećih hrvatskih škola. Uskoro su izrađeni prvi priručnici, razrađen je sustav i program rada, pa je broj novih škola brzo rastao.

HIšAK je već 1976. u suradnji s Antom Beljom i Vinkom Grubišićem utemeljen i u Kanadi kao posebna sekcija za Kanadu, da bi 1982. bio organiziran kao školsko-odgojna ustanova. Godine 1978. organizirani su prvi seminari za učitelje u Torontu, Sudburyju, Edmontonu i Vancouveru na kojima se okupilo 198 sudionika. Nakon toga su Vinko Grubišić i Ljubo Krasić pripremili "Hrvatski jezik 1 " i "Hrvatski jezik 2" kao službene priručnike za prva četiri razreda škole.

Pošto je stručna vladina komisija iz Ottawe prihvatila ta dva udžbenika, davši im visoku ocjenu, izdani su uz potporu Ministarstva multikulturalizma 1979/80. i postali standardni priručnici za hrvatske izvandomovinske škole. Uz manja dotjerivanja i dodatak četverojezičnog - hrvatskog, njemačkog, engleskog i francuskog rječnika - priručnici su doživjeli četiri izdanja.

U međuvremenu je 1980. godine fra Ljubo Krasić došao na službu u Sudbury, gdje su već djelovali Ante Beljo i Vinko Grubišić, pa je središte HIšAK-a od 1980. do 1987. bilo u Sudburyju. U tom periodu organizirana su i dva međunarodna seminara o hrvatskom jeziku i kulturi za učitelje hrvatskih škola: prvi 1984., a drugi 1986. Na seminarima su se našli hrvatski učitelji ne samo iz cijele Kanade i Amerike nego i iz Južne Amerike, Australije, švicarske, švedske, Njemačke, Francuske i Hrvatske, kao i predstavnici kanadskog školstva i delegati iz drugih etničkih škola.

Sa seminara je 1984. upućena "Deklaracija o imenu i položaju hrvatskog jezika" svim sveučilištima u Americi i Kanadi, Australiji i Europi na kojima se predavao "srpsko-hrvatski" ili koja su u svom sastavu imala slavistički odjel. Deklaracija je također upućena stotinama sveučilišnih knjižnica, te ministarstvima i uredima vlada na koje se to pitanje može odnositi. HIšAK je od 1978. postao i redovni sudionik i standardni izlagač, zajedno sa šezdesetak sveučilišta i izdavačkih kuća, na godišnjim konferencijama "Američkog udruženja za promicanje slavenskih studija" na kojima se okupi dvije do četiri tisuće stručnjaka i profesora s područja slavistike. Takvim sistematskim radom konačno je 1985. godine hrvatski jezik odvojen od srpskog, pa se oni od tada tretiraju kao dva zasebna jezika.

škole hrvatskog jezika djeluju u Victoriji, Vancouveru, Edmontonu, Calgaryju, Winnipegu, Thunder Bayu, Sault Ste. Marie, Sudburyju, Montrealu, Ottawi, Norvalu-Georgetownu, Mississaugi, Bramptonu, Torontu, Oakvilleu, Hamiltonu, Kitcheneru, Londonu-St. Thomasu, Windsoru. U nekim mjestima ima više škola.

Hrvatske škole, od kojih neke okupljaju čak 500 ili 700 daka, kao u Torontu, Vancouveru ili Mississaugi, trude se da generacije mladih Hrvata koje su privrženi svojoj novoj domovini, zavole i domovinu svojih roditelja, ili djedova i baka. Da bi se ostvarilo, djeca trebaju naučiti hrvatski jezik.

Već nakon nekoliko godina sistematskog rada škola, u hrvatskim sredinama počelo se osjećati življe i potpunije uključivanje mladih gimnazijalaca i sveučilištaraca u život zajednice i u programe koje oni, bez poznavanja hrvatskog jezika, ne bi imali ni sposobnosti ni hrabrosti preuzeti. Iz redova nekadašnjih đaka hrvatskih škola nastala su hrvatska studentska udruženja na sveučilištima u Torontu, Hamiltonu, Waterloou i drugdje.

Osim toga, stotine djaka koji su završili osam odnosno deset godina hrvatske "subotnje" škole pripremljeni su da se za njih uvede hrvatski kao gimnazijski predmet, što je već koncem sedamdesetih godina u Mississaugi ostvario Vinko Grubišić zajedno s profesorom Meglerom, da bi se devedesetih godina hrvatski razredi raširili u Mississaugi, Oakvilleu, Torontu, Hamiltonu, Cambridgeu, Kitcheneru.

U tome su veliku ulogu odigrali požrtvovni učitelji - dr. Vinko Grubišić, Ana Ganza, Ana Prkačin, Biserka i Boris Cetinić, Ivica ?urok, Zoran Pejović, s. Ligorija Mateljan i drugi. Hrvatske škole u Kanadi uživaju podršku federalnih i provincijskih školskih vlasti, iako glavni teret ipak pada na hrvatske župe, učitelje i organizatore.

Mladi Hrvati koji su prošli kroz te škole pokazuju veće zanimanje za Hrvatsku i rado je posjećuju, nerijetko radeći preko ljeta kako bi zaradili za avionsku kartu za Hrvatsku.

Katedra hrvatskog jezika i kulture

Nakon što je kroz hrvatske škole stvorena jaka baza potencijalnih studenata hrvatskog jezika na sveučilišnoj razini te za takav pothvat pripremljen teren u sveučilišnim slavističkim krugovima, vodstvo HIšAK-a je, na inicijativu člana središnje uprave Gojka šuška iz Ottawe, 1984. započelo projekt osnutka katedre hrvatskog jezika i kulture na jednom od kanadskih sveučilišta.

Zahvaljujući organizatorskim sposobnostima i upornosti Gojka šuška, koji je iste godine izabran i za predsjednika novoosnovane Zaklade za hrvatske studije u Kanadi, te danonoćnom radu drugih članova odbora, inicijativu su ozbiljno prihvatili hrvatski poslovni ljudi i tako joj 1985. godine dali snažniji zamah - posebno od kada je inženjer Anton Kikaš postao predsjednik Društva hrvatskih privrednika i intelektualaca u Kanadi, a jedan od najuspješnijih hrvatskih poslovnih ljudi Ivica Zdunić dao prvih sto tisuća dolara za katedru hrvatskog jezika i kulture.

Nakon što je, zahvaljujući umješnosti Antona Kikaša, 1986. godine skupljena svota od pola milijuna dolara kao potrebni polog za katedru, počeli su intenzivni pregovori s York sveučilištem kao najozbiljnijim kandidatom.

Ubrzo se otkrilo, da je Jugoslavija umiješala svoje prste, jer je pred samo zaključenje pregovora jedan član sveučilišnog pregovaračkog tima postavio direktno pitanje: što ako bi jugoslavenska ambasada zatražila da se jezik zove srpsko-hrvatski? Dobio je hladnu lekciju da Hrvati nisu došli pregovarati s Jugoslavijom, nego sa Sveučilištem York, kao slobodni kanadski gračani sa slobodnom i nezavisnom kanadskom akademskom ustanovom, te da Hrvate ne zanimaju politički interesi jedne strane diktature, nego jezični i znanstveni interesi i prava kanadskih Hrvata. Iako se predstavnik York sveučilišta pokušao izvući i prikriti pozadinu pitanja, tvrdeći da je to bilo samo hipotetično pitanje, nekoliko dana kasnije pokazalo se da je hrvatski pregovarački tim ispravno prozreo odakle je vjetar zapuhao. Baš u to vrijeme u Hrvatskoj su komunistički komiteti, u kojima su glavnu riječ vodili srpski komunisti ili hrvatski kolaboracionisti, vršili nove pritiske da se i u Hrvatskoj dokine naziv "hrvatski književni jezik".

York sveučilište je u svom novom dopisu prekršilo prethodno dano pismeno jamstvo, pa je pregovarački tim, sastavljen od Gojka šuška, fra Ljube Krasića, Antona Kikaša, Ante Belje, Zorana Pejovića i Zlatka Bobesića, dobio puno povjerenje i podršku proširenog odbora Zaklade i hrvatskih poslovnih ljudi koji su dali najviše sredstava za katedru, da pregovore s drugim sveučilištima nastave u potpunoj tajnosti sve do konačnog potpisivanja ugovora.

Time su nastojanja Jugoslavije da i u Kanadi provodi kulturni genocid nad Hrvatima bila presječena. Od više dobivenih ponuda, pregovarački tim je ocijenio da je najprihvatljivija i najkorisnija za Hrvate i za sveučilište ponuda Sveučilišta Waterloo. Radi kontakta sa sveučilištem, tada je u pregovarački tim adoptiran i lokalni predstavnik Janko Perić, predsjednik Društva hrvatskih umjetnika u Kanadi.

Tek kad je ugovor svečano potpisan 21. travnja 1988. i kad je "Gazette" objavila osnutak Katedre hrvatskog jezika i kulture kao jedan od značajnih događaja godine, pregovarački tim je izvijestio Zakladu i hrvatsku javnost da je zadatak obavljen i cilj postignut, Katedra osigurana! Katedra je proradila u rekordnom roku još iste jeseni.

Sveučilište je profesorom Hrvatske katedre imenovalo dr. Vinka Grubišića, čovjeka koji je već odgojio generacije kanadskih Hrvata i pripremio ih za studij hrvatskoga jezika i kulture na sveučilišnoj razini.

Fra Ljubo Krasić

predsjednik (prvi)

Kanadsko-hrvatskog kongresa K.H.K.