SVI SVETI 2019. Dolje ispod ovoga uvoda donosimo vam propovijed koju je fra Ivo Orlovac, župnik župe Barlovci, uputio nazočnim vjernicima. U njoj je sažeto mnogo odgovora na pitanja koja smo si sigurno nekada postavljali: nastanak ove svetkovine, tko se slavi na ovaj dan, zašto s područja BiH nema proglašenih blaženika i svetaca, kako dolično dolaziti na grobove svojih pokojnika, što je najvažnije i dr.

Draga braćo i sestre,
Okupili smo se danas na ovom groblju kako bismo proslavili Svetkovinu Sviju svetih i kako bismo se pomolili na grobovima svojih pokojnika. IO dok danas slavimo ovu svetkovinu, Crkva nas poziva da razmislimo o vlastitom shvaćanju tih velikih likova.

Naime, svecima se grade crkve i oltari, pjevaju pjesme, mole molitve i pale svijeće. I koliko god oni bili dostojni takve Časti i pobožnosti, ipak možemo uočiti kako se u naše razmišljanje i u našu pobožnost polako uvukla svijest kako su sveci neki superjunaci koji povremeno ulijeću u našu stvarnost zahvaljujući posebnim moćima kojima ih je dragi Bog obdario. I tako oni postaju sve manje »ljudski“, potpuno udaljeni od naših konkretnih problema i životnih situacija. Na taj način kao da svetački svijet nije naš svijet. Pa kao da nas i današnja misna čitanja žele usmjeriti u tom pravcu: da maštamo o takvom, nama nedostižnom svijetu. Naime, ovdje je i govor o novom nebu i o novoj zemlji, toliko različitoj od naše zemlje. U toj novoj zemlji je nebrojeno mnoštvo, ali svi su oni već prije prošli ovom zemljom, svi su već prije proživjeli ovaj svoj život koji je uglavnom bio kao i naš život: pun problema, neizvjesnosti, boli. Ali, svojim životom na ovoj zemlji oni su zaslužili to novo nebo i novu zemlju, oni su kroz ovozemaljsku patnju, kroz nošenje svoga križa zaslužili svoju vječnu slavu.

Od samoga svoga početka Crkva je vjernicima predlagala pojedine osobe koje su živjele dostojno svoje vjere za uzore i pomoćnike u njihovom životu. U samim počecima Crkve, dok su vladali nesnosni progoni, mučenici su uglavnom bili ti koji su svojom krvlju zaslužili vječnu proslavu. I u prvim kršćanskim knjigama ili martirologijama sačuvana su imena mnogih koju su prolili svoju krv za Krista. Ali i sastavljači tih knjiga bili su svjesni da je daleko veći broj onih čija imena nisu zapisana, čija su imena ostala nepoznata. Te osobe nisu nimalo manje zaslužne, nisu nimalo manje svete od onih čija su nam imena poznata. Jer, makar su imena tih nepoznatih mučenika ostala sakrivena nama ljudima, oni su poznati Bogu.

Vremenom je u Crkvi nastala praksa proglašavanja blaženim ili svetim neke osobe koja je živjela uzorno i kršćanski. I te su svete osobe poznate, njihova su imena zapisana u kalendaru Crkve. Neki od tih svetaca slave se samo u određenom mjestu, dok su drugi postali sveci koji su poznati u cijelom svijetu. I mi danas ne slavimo takve osobe. One imaju određeni dan u godini, to je dan njihove vanjske proslave. Da bi se proveo postupak za proglašenje neke osobe blaženom, a pogotovo svetom to zahtjeva mnogo sredstava, mnogo vremena, mnogo dokaza i mnogo angažiranja. Crkva je svjesna činjenice da postoje mnogobrojne nepoznate svete osobe o čijoj se veličini iz različitih razloga nikada neće doznati. Crkva je svjesna činjenice da mnogi koji su zaslužili čast oltara to i neće ostvariti. Zato je uvela ovaj današnji dan, ovu svetkovinu kako bismo se sjetili i počastili sve one koji su kršćanski živjeli, sve one koji su zaslužili svoju vječnu proslavu, a čiji je život ostao sakriven -našim ljudskim pogledima. Danas slavimo one mnogobrojne mučenike, Kristove svjedoke, koji su podnijeli smrt, a nisu se odrekli svoje vjere. Možemo samo zamisliti koliko je takvih bilo i na ovim našim prostorima kroz dugu povijest kršćanstva u ovim krajevima. Danas slavimo one majke i one očeve koji su u tišini svoga obiteljskog doma u kršćanskoj vjeri odgajali svoju djecu onda kad se to javno nije smjelo činiti, kada se ta vjera u društvu morala skrivati.

Puna četiri stoljeća ovi naši krajevi, pa i čitava BiH bila je pod otomanskom vlašću. Kroz to vrijeme zbog svoje vjernosti Kristu mnogi su platili svojim životom. Naši preci ostali su vjerni svojoj vjeri, makar su im često nuđene razne povlastice, oslobođenje od mnogobrojnih poreza. U povijesnim knjigama zabilježeno je dosta takvih slučajeva. Naravno, da je daleko veći broj ostao nezabilježen, jer to se tada i nije smjelo bilježiti. Mi danas nemamo nijednog službeno proglašenog sveca ili blaženika, osim blaženog Ivana Merza, koji je rođen u BiH. A toliki su svojim životom to zaslužili.

Upravo zbog takvih, ali i zbog nas potrebna je ova današnja svetkovina. Zbog njih, da bismo jednim danom u godini počastili njihov svet život, a zbog nas da bismo ih se sjetili i da bismo shvatili: pa u povijesti je bilo daleko težih i opasnijih, po život pogibeljnijih vremena. Pa i u takvim vremenima naši su preci živjeli, nisu kukali, nisu se predavali. Oni su shvatili: život je križ, život je poteškoća ove ili one vrste.

Mi smo često spremni jadikovati na sve i svašta, a pri tome zaboravljamo da je zemlja suzna dolina na ovaj ili na onaj način. Mi bismo vrlo često htjeli i željeli da naš život na ovoj zemlji bude kao život u novoj zemlji i u novom nebu, o kojem nam govori knjiga Otkrivenja svetog Ivana apostola, a zaboravljamo da se to blaženstvo u novoj zemlji i na novom nebu ostvaruje isključivo teškim i mukotrpnim životom na ovoj zemlji.

Danas i ovih dana mi posjećujemo grobove i groblja svojih pokojnika. Želimo ih se ovih dana sjetiti, okititi mjesta njihovog zemnog počivališta cvijećem, zapaliti im svijeću, pomoliti se za njih.

Oni su ono nepregledno mnoštvo o kojem govori današnje prvo misno čitanje. Oni su svoje haljine ubijelili svojim mukotrpnim životom na ovoj zemlji. Oni su postigli svetost živeći kao pravi ljudi i pravi kršćani. Ali, mi vjernici i molimo se za svoje pokojnike. Znamo da je i kod njih, kao i kod svakoga bilo grijeha. Ali, isto tako znamo da je Bog ne samo pravedni Sudac koji vrednuje svačiji život na ovoj zemlji, već da je i milosrdni Otac koji oprašta grijehe. I zato mi svojim molitvama i ovom svetom misom preporučujemo svoje pokojnike dragom Bogu — da im on bude milosrdni Otac koji će njihove grijehe, mane i propuste oprostiti i zaboraviti.

Draga braćo i sestre,

Lijep je običaj da ukrašavamo cvijećem grobove svojih pokojnika. Ali, daleko je važnije da se za svoje pokojnike molimo. Molitva, to je jedino što njima može pomoći i što im može koristiti. Dok danas i ovih dana posjećujemo grobove svojih pokojnika, ne zaboravimo se

za njih moliti.

AMEN.

fra Ivo