Kad god se kući vratim, padne mi na pamet ova priča, i svaki put bih je ispričao malo drugačije, ali je to uvijek ista priča.
Ako se u njoj obistini ono što zadnji put ustvrdih, da kad odstoji je bolja, ova je od rođenja čekala evo šesnćstak godina, osjećam se kao otac koji pred vas izlazi sa kćerkom, možda još nije za udaju, ali ko otac, šenuo bi pameću da je bar vama svojim bližnjima ne pokažem. A zapravo se osjećam tako da bih je podigao visoko, visoko odakle bi je mogle vidjeti sve oči svijeta. Eh, da drugi našu djecu mogu vidjeti našim očima, lako bi razumjeli zašto ih ne skrivamo nego izlažemo javno, pokazujemo svoj grijeh i svoje slabosti kao veš, uvjereni da je vrijedno to vidjeti.
Mi u našoj djeci vidimo nadu da ce oni dostići ono što nama očito sve više izmiče iz ruku. Zbog naših želja i napora vjerujemo da će oni stići sreći bar malo bliže od nas. Tako i ova moja priča, pričam je vama i pokazujem, sve se nadajući da ce te vidjeti ljepotu njenu i plemenitost, i pričati drugima o njoj. Sasvim sam siguran tko joj povjeruje usrećit ce ga, znam ja da to svaki otac misli za svoju, ali evo moje, pogledajte sami.
Kad sam dakle, ima evo triput sam do sad promijenio ovo tijelo od tad, slušao jednog mudrog čovjeka koji je tvrdio da će za dvadeset godina na svijetu zavladati pederi, ježio sam se jer mi je i pored tih tvrdnji inače izgledao kao mudar čovjek, djelovao je uvjerljivo da sam se ježio. Zamišljao sam sebe i druge poštene ljude svijeta kako hodamo u oklopima, od straha da se kome ne svidimo. Prođe to vrijeme, i pokaza se istinom to strašno proročanstvo. Mislite da se salim.?! Ma kakvi.
Kao sto đorđe Balašević pjevaše o narodnjacima, a on zna na sto je mislio, meni je tako slikovita, i pase mi za sliku svijeta da ilustrira u ovome trenu, samo narodnjaci zamijenite imenom toga zla da ga opet ne pominjem. Kad je 1982 đorđe objavio tu pjesmu, bilo mi je očito da je govorio o "komunistima", dosjetio se da mi ipak iako se nije smjelo, nešto poruči, meni je bila lijepa, mnogo sam je slušao u svoje vrijeme, svaki put se nadajući da kad je ja čujem ponovo još kao da će je netko čuti. Tako puna poruke. Ni sanjao nisam da ce doći vrijeme kad Balaševića ne slušam, a još manje da će mi on na pamet padati u kontekstu mojih priča. U narodnjacima je bar bio pristojan, znala je duša njegova s kim se kači.
Možda ste se upitali već kakve veze ima sve ovo sa naslovom priče, naravno da ima, jer kad god se iz vožnje kući vratim, više sam nego siguran da je na cesti preko devedeset posto tih, znate kojih. Svakovrsno nasilje i iživljavanje na drugima ovdje je postalo normalno ponašanje u vožnji, tako da svatko pri sebi vidi da pored sve pozornosti i prisebnosti ako dragi Bog ne pomogne i ne sačuva, nećeš se kući vratiti živ. Drogiranih medikamentima i drogama su mase posvuda, promijenjene svijesti i u stanju koje bi svatko priseban nazvao neljudskim, voze se okolo kao da su svi drugi samo sjenke i zapravo ni ne postoje, slušaju u autu glazbu od koje moj auto poskakuje kad prođu pored mene, pričam vam o onome sto svi manje vise vidite i svi znate. Zato nisam jednom poželio da svijetu ispričam i objavim da postoji škola dobre vožnje, i da zapravo nitko ne bi trebao sjedati za volan prije nego tu školu završi.
Bilo bi pretenciozno i pomišljati da bih u jednoj priči mogao predstaviti školu, ali ću vam ovdje pokazati neka moja iskustva i utiske.
Eto tako u toj školi dobre vožnje među prvim stvarima počnu naučavati kako da bi bili dobar vozač moramo voljeti život, i vele, ne naš život niti tuđi život nego ŽIVOT velikim slovima. Pokazuju svakodnevne primjere kakva sve zla čine ljudi idući pješke, i kako tek opasni za se i za druge možemo biti u autu. Te vam se pripreme na predavanja o vožnji otegnu da svi pomisle, hoće li vožnja ikada doći na red. I ja sam pomišljao, ali mi je u isto vrijeme bio jako drag taj neobičan pristup. Iako sam prije te škole mnoge godine i mnoge kilometre prevozio, i smatrao se dobrim vozačem, kad je jednom došla prva vožnja i moj instruktor kazao provozaj me malo, vozi me kud god hoćeš. Bilo mi je kao da sam sjeo za volan prvi put, a ono sto mi je moj instruktor rekao nisam zaboravio ni jednog trena. Auto ti je veli kao djevojka, vozi se i uživaj u životu. škola je na mene ostavila takav utisak, da sam se sasvim promijenio, to sto drugačije vozim nego nekad i nije čudo koliko sam se cijeli promijenio.
Ono sto mi se desilo tokom godina vožnje po novim zakonima je nevjerojatno, jer ne samo da sam u ovome surovome svijetu preživio poslije svih kilometara prijeđenih, nego svaki dan vozeći vidim više koliko je sve što nas učiše istina i korisno.
Tako jednog dana uče zakone koji se u vožnji ne smiju prekršiti nikad.
Poslije svih priča i primjera kako vožnja nije moguća bez zakona i pravila, od kojih na kraju poludiš jer ti pričaju sto sad i sam vidiš i znaš, ali takva je ta škola.
U školi dobre vožnje se vele ne smije prekršiti nikad ni jedan od zakona koje ovdje naučavamo. Stvarno nikad, pitamo mi i propitujemo, vele zakone dobre vožnje vozač nikada ne smije prekršiti, jer kršeći bilo koji isto je kao da ste prekršili sve i jedan, jer i taj jedan koji prekršite vas stavlja među one ostale koji ne poštuju zakon, a to znaci i da se odričete vlastita života, jer ga tako jeftino hoćete prokockati. Hajde već nam je svima bilo jasno, dajte velimo da krenemo sa zakonima.
Eto vele pravilo je prvo da nikad ne vozite kad se ne osjećate dobro, niste dobre volje, nasmijani, puni života i ljubavi, najbolje vam je vele izlaziti u svijet sa svojim autom kad se osjećate lijepo da bi cijeli svijet zagrlili. Svi smo u tome trenu pomislili, uh što bi se navozili da čekamo te trenutke, naučeni juriti životnim cestama slijedeće pravilo nam se činilo nemoguće. Nikada ne zuriti!
Kad se sjetim kako sam u mladosti rosnoj znao u moj auto uskakati i goniti ga bez milosti, a onda onako izmučenog ostavim ko zadnju kučku i odoh za mojom srećom, a ovi vele sa autom kao da ti je djevojka. Na porecima mi se činilo pomalo i smiješno i djetinjasto, a kad sam počeo ozbiljno voziti po novim zakonima pokazalo se da su nedostižni, stare navike su konstantno izbijale na dan, oh bio je to posao, evo ovo novo moje tijelo u dobrobitima dobre vožnje uživa za sve one ćelije koje su mrle i otišle.
Tako kažu u toj školi poštujte svoje mrtve, jer da oni nisu živjeli ne bi ni vas bilo, kad vozite vozite za život u koji su oni vjerovali, vozite životu i nikada ni jednog trena ne mijenjajte taj pravac, svejedno je kojim idete smjerom, ako je pravac život.
I jer idete u život i radi života, budite svjesni svaku sekundu dok vozite da to jeste vas život. Gdje je onda razlog za žurbu, oni koji vole život vole i Gospodina, oni koji se u Njega uzdaju neće na cesti radi svoje gluposti, pa su krenuli kasno ili u nemoguću misiju, divljati i ugrožavati ljude, oni znaju ako su bili slabi i neorganizirani pa okasnili, u vožnji to neće nadoknaditi, a Svemogući Bog lako zaustavi vrijeme da mi stignemo na vrijeme tamo gdje nam je namjeni,
Naravno da smo okasnili, masovno, malo je na svijetu ostalo pravih ranoranilaca, svi kasnimo, al jednako je bolje svakome od nas, da nikad nismo ni sjeli za volan, ako na kraju vožnje ne dođe Kraljevstvo, voziti vele treba tako da nas zadnja vožnja pravo tamo odvede, ako ne, u školi dobre vožnje kažu nije položio.
Mnoge sam zakone u toj školi naučio i iskusio živeći po njima, i svi mi se čine dragocjeni, do te mjere da evo u to stavljam moje vrijeme, a i sad ko da vozim, sve pazeći neće li odnekud nenadano preda me iskrsnuti bilo sto, jer pravilo je nikada se ne gurati sa onima pred nama, nego ostaviti prostora ispred sebe kao fini čovjek, koji svjestan svoga nesavršenstva svojim kontrolama i refleksima daje malo vremena. Koliko put su ljudi preda mnom učinili stvari izvan svakoga razuma i logike, igrajući ruski ruleta doslovno sa svojim i životima drugih, i zahvaljujući mojoj navici da održavam pred sobom dovoljno praznog prostora, mnogo put nisam imao sudar nego sam nastavio svojim putem. Da sam im bio preblizu, sve što sam učinio bilo bi premalo, jer je zahvaljujući tome zakonu i mojem poštivanju zakona, opet bi, o dlaci.
Vidim sve više koliko ovo nije priča za dobru večer, nego je to priča za dobar život, pa ju je nemoguće večeras do pričati, ali se nadam, da sam vam već u ovome uvodu dao nasluti kakva je ona, jer eto u toj školi dobre vožnje kažu čim osjetiš da ti vožnja nije krajnje uživanje, odmah gasi auto i čekaj da ti se raspoloženje povrati, da se odmoriš, dovedeš u red, i onda dalje nasmijan, inače si opasan za se i druge.
Ja sam vam sad pospan, da mi se ne bi desilo da sletim s puta večeras, odoh ja sad u krevet, a vas molim da mi svojim primjedbama date na znanje ima li smisla da se zaradi ove priče dalje trudim.
Lijepe snove svima želim, od kojih sutra kad se probudite budete orni za vožnju, ništa nema ljepše od životne ceste po kojoj voze vozači koji su se zavjetovali životu, pa voze a žive i uživaju. Gdje god prođu i što god vide na tome ostaju tragovi blagoslova, blagoslovljene i vama vaše vožnje bile.
tijelo - odavno se zna da se tokom sedam godina vremena cijelo tijelo osim moždanih ćelija obnovi i zamijeni novim ćelijama. Znajući to znanstvenici su se kao sumanuti bacili na istraživanja kao da otkriju genetski kod po kojemu stare i istrošene i umorne ćelije dobivaju zamjenu istih takvih novih starih ćelija, pa iako se tijelo obnovi mi jednako starimo, i na kraju umiremo. Znanstvenici znaju kad bi samo otkrili taj kod, i umjesto njega ubacili onaj koji kaže novoj ćeliji budi mlada, budi svježa, budi nova, otkrili bi vječnost, ljudi bi po svojim tijelima kakva su mogli vječno živjeti. I sva ta silna vojska koja kao mravi rade svi na istom projektu i sa istim ciljem, ni ne pomišlja na Tvorca, nema nikakvog respekta i poštovanja ako već ne i ljubavi, svi do jednoga zapravo misle, sta ce nam Bog kad smo tako blizu da zavladamo životom.
đorđe Balašević - Narodnjaci
Narodnjaci su preuzeli stvar,
znaju sistem i stvaraju dar-mar.
Rasturaju po pitanju tiraža,
sve veća je blamaža biti neko od nas.
Narodnjaci su ukrali moj bend,
narodnjaci su federalni trend
a mi smo gurnuti u ilegalu,
na kom tajnom kanalu naći bazu i spas?
O narodnjaci,
sve vam je u šaci al' zašto da se baci?
Ma ostavite nešto i za nas.
Narodnjaci, braco i zemljaci,
budite ortaci pa smanjite taj gas!
Narodnjaci na ključnim mestima.
Narodnjaci u glavnim vestima.
Na džinovskim plakatima u boji,
kud koji mili moji, da vam ne čujem glas.
Narodnjaci sa našim curama.
Narodnjaci u svim strukturama.
Od udruženog rada pa do sporta,
narodnjak ante portas, njihov dolazi cas!
O narodnjaci...
Nemaju njive te perspektive, armiran beton zove nas sad.
A snovi lebde između negda na relaciji selo - grad.
Nastupa era amatera, iz svoje kože može se sad.
Rapidno stasa hibridna klasa na pola puta selo - grad.
Narodnjaci...
Narodnjaci, narodnjaci, narodnjaci, narodnjaci...
Pjesma je strasno tužna, nije zapravo za priču, ne za ovu, jer ce priča o školi dobre vožnje preživjeti sve ljude, jer svi oni koji je završe ne samo da lijepo voze poštujući zakone , nego to sumanuto kao bivši pušači nepušenje propagiraju.