Kad sam bio oko 16 godina star imao sam dobrog prijatelja. Zvao se Branko i išli smo u istu školu ali u odvojene razrede. Branko je bio iz neke male selendre dosta udaljene od Banjaluke. Stanovao je u gradu. Vrlo blizu škole u koju smo išli. I ja sam često sa njim išao do male memljive sobice u kojoj je živio. Mala tužna sobica u prizemlju bila je vlažna i uvijek hladna čak i za vrijeme velikih vrućina vani. Po podu, na onome što je valjda nekad bio tepih, uvijek su se vidjele sitne mrvice starog osušenog kruha, ostaci mnogobrojnih posnih Brankovih ručaka. Rijetkih prilika na okrzanom stolu obično prevrnuta na bok mogla se vidjeti prazna crvena konzerva Gavrilović gulaša. Uvijek kad god bih se našao u toj njegovoj sobici tražio sam neki razlog da izađemo odatle. Neki hladni i bezdušni osjećaj te male jezovite sobe uvijek je u meni izazivao nelagodu i činilo mi se kao da sam došao u predvorje same smrti. I Brankovo lice uvijek bi se za nijansu promijenilo kad bi smo iz ulice upali u taj njegov dom. Tu bi se zadržali samo da on uzme nešto što mu treba a onda bi smo se žurno uputili u vrevu banjalučkih ulica.

Branko je valjda zbog samostalnog života bio puno praktičnija osoba od mene. Meni su stvari dolazile same od sebe, živio sam kod roditelja, mama je pravila slasne ručkove, otac je koliko je mogao snabdijevao s svim onim što je trebalo za jedan normalan život. Kod Branka su te stvari imale sasvim drugačiji raspored. Puno toga morao je sam. Branko je imao klempave uši, nosio je uvijek neke za broj veće hlače i uvijek je kašljao. Nije bio bogzna šta moj frend Branko. Nisam bio ni ja, tako da smo pasali jedan uz drugog. On je maštao kako će završti pravni fakultet i jednog dana postati član partije i predsjednik neke općine kojoj je pripadala ta njegova mala selendra. Ja nisam htio postati ništa. Nisam imao nikakvih ambicija i htio sam samo da dobro živim. Za to moje opredeljenje u životu nije trebalo ništa drugo osim novca. A do novca se teško dolazilo osim ako nisi član neke prave mafije o kojoj sam ja čitao u nekim magazinima i koja je postojala u dalekoj Americi. Pa, pored mašte o astronomiji koju sam obožavao, maštao sam da jednog dana postanem bar član te neke mafije koja se kupala u zlatu i šakom posipala dijamante po svojim prekrasnim mladim damama za zabavu. Neobična sam volio astronomiju i redovno sam kupovao tadašnji magazin Galaksija a moj frend Branko nikad nije htio ni otvoriti to. On je pisao neke pjesme, glupe po mome stručnom mišljenju, one o vjetrovima što fijuču s vrhova planina, o olujama koje se spremaju, o pticama koje kriče, o mirisima brazdi zaorane zemlje, o nekom svijetu koji je živio samo u njemu donešen iz njegovog sela i koji se gušio u memli i hladnoći one njegove male sobice.

Kad bi smo krenuli niz banjalučke ulice koračali smo brzim dugim koracima kako da trčimo za nekim važnim poslom, svjesni svoje mladosti i želje da punim plućima dišemo onaj život tada. Kad smo imali novca kupili bi smo po kutiju Kent cigareta, napola da se vidi zabili bi smo ih u vanjske džepove košulja i koračali dugim koracima.
- Ni'ko ne korača tako brzo kao mi, reče jednom Branko.
Htjeli smo da nas vide, da nas vidi netko, nisam znao tko ali svakako da nas vide da koračamo, da žurimo, da smo tu, da smo živi, da smo krvavi ispod kože, da hoćemo SVE, ODMAH SADA, da nemamo vremena čekati, da nećemo da čekamo, da ćemo uzeti sve, bez pitanja, ako nam ne daju to nešto što smo htjeli. Mi smo htjeli sve ali sitnice su bile ono s čim smo se uvijek zadovoljavali.

Nema o čemu nismo pričali nas dvojica. Ali jedna tema imala je posebno mjesto u našim životima. Žene!!! Žene, žene, žene!!! Nismo pričali puno o curama već o ženama. Nismo se previše uzbuđivali curicama s kojima se šetalo ruku pod ruku i kojima su se preko školskih klupa preko drugih doturali mali ljubavni papirići u kojima je pisalo nešto važno i romantično. Mi smo htjeli puno više. Mi smo htjeli neke zrele prave žene, one koje se ne smiju stidljivo, one koje su svjesne svojih čari i koje su spremne te čari podijeliti sa nama. Ja sam lagao Branku da sam već bio sa nekima i da sam već iskusan i čak hahaha malo umoran od njih i da mi ponekad idu malo i na živce. On je uvijek s pažnjom slušao te moje izmišljotine i tek danas znam da mi nije vjerovao ni riječi ali najboljem frendu se ipak ne može reći da laže. A ja sam umio lijepo lagati. Lagao sam o nekoj mojoj susjedi koja je samo mene čekala, opisivao sam mu njeno tijelo, ono što je govorila kad se nađemo, a on je samo ćutao i povremeno tišinu narušio svojim dubokim kašljem. Ono do čega smo mi uistinu u tim godinam došli bilo je povremeno stiskanje na nekom rođendanu gdje su se plesalo uz muziku s gramofonskih ploča ili virenje kroz red školskih klupa u uvijek skršete bujne noge naših mladih profesorica. Ooo, kakvu smo profesoricu latinskog imali. Koja je to žena bila. Od glave do pete bila je sva uzbuđenje. Kako sam volio tu našu profesoricu. Da je ona to tada znala, da ona sad zna koliko mi se sviđala. Da je sad vidim na ulici rekao bih joj bez razmišljanja sve što mi se tada motalo po glavi, bez ikakvog razmišljanja bih to rekao. Htio bih joj vidjeti izraz na licu kad bi čula koliko se nekome sviđala tada. Neznam da li se sada ovog trena nekome toliko sviđa kao što se tada sviđala meni ali može mirno otići s ovog svijeta jer imala je nekoga, bar u mojoj mašti, nekoga za koga je bila kraljica svijeta.

Jednog dana, kroz sve te priče o ženama nekako, ne sjećam se kako, odlučismo nas dvojica da posjetimo jedno mjesto u Banjaluci gdje se do žena moglo doći ako se plati. Znali smo i mjesto gdje se to moglo. Na ulazu u gradsku tržnicu bila je jedna opskurna ružna građevina u kojoj je bio bife ili kafana imenom Mali Predah. Jedno načečereno zdanje u kom su se okupljali cigani, šverceri s pijace, seljaci koju bi nakon pijačne prodaje svratili na konjak ili pivu, zdanje u koje vjerojatno nikad nije kročila noga nekoga tko je imao više od osnovne škole. Tu su operirale i te žene, bar smo tako čuli, i mi se jednog dana uputismo tu. Prije toga od naše ušteđevine skrpali smo dovoljno da platimo za tu uslugu. Ne sjećam se točne cijene ali znam otprilike da je bila u rangu 5 kila banana. Prilično velika lova za nas ali kad je ljubav bila u pitanju nije nam bilo krivo. Ja, kao navodno iskusniji u tom poslu trebao sam napraviti i mali plan tj. biti neki vođa puta ili ekspedicije u za nas još neistražene prostore.

I zbilja jednog toplog banjalučkog popodneva dođosmo nas dvojica pred Mali Predah. Dlanova vlažnih od uzbuđenja zastadosmo pred zdanjem koje nam se tada činilo kao neka jaka vojna utvrda koju smo moral osvojiti. Trebalo nam je oko pola sata da skupimo hrabrosti da se približimo samim vratima. U međuvremenu unutra su ulazile i izlazile grube divlje face koje su neodoljivo podjećale na one negativce iz stripova koje smo svi gutali. I dođe i taj trenutak. Odlučismo ući. Odlučismo preći taj most koji je razdvajao nas od tog nekog svijeta u koji smo htjeli ući malo preko reda. Ja sam krenuo prvi. Otvorio sam vrata, Branko me slijedio kao sjena i gle čuda. Unutra je doista bilo žena. Kroz oblake sivkastog duhanskog dima nazirala su se lica gostiju. Neki su bili vidljivo pijani i glave su im skoro dodirivale stolove za kojima su sjedili. U blizini samih vrata naslonjena na zid stajala je jedna dama neodređenih godina. Ispijena i blijeda lica presvučenog debelim naslagama pudera, usana jezovito i nevješto namazanih kričavim crvenim karminom zabuljila se u nas kao zmija koja pogledom fiksira žabu prije nego je proguta. čak se u jednom trenutku i nasmiješila pokazavši usnu duplju u kojoj je falilo nekoliko zuba. Dva gornja zuba su bila duža nego što je to bilo normalno i neodoljivo je podsjećala na vampira. Neznam zbog čega niti kako al mene je to sve malo uplašilo. Za sve to vrijeme Branko se držao iza mojih leđa i samo je ćutao. Nije čak ni jednom kašljucnuo. Ja sam već znao da ovoj ženi neću prići ni po koju cijenu. To i nije bila žena. Bio je to vampir koji se nekim čudom u sred dana ukazao u magli duhanskog dima u prljavoj kafančugi.

I u tih nekoliko sekundi dok smo mi tu stajali neznajući šta dalje iznenada s naše lijeve strane započe neko guranje između dvije očito pijane ljudeskare. Uhvatili su se za rever kaputa i natezajući jedan drugog počeše se približavati nama. Mi se povukosmo korak unatraga ali ovi su nezadržljivo nadirali u našem pravcu. Mi poput dva preplašena miša zagrebasmo u pravcu vrata i u sekundi bili smo vani. Sva ona scena, onih pijanih budala koje se naguravaju, slika žene vampira, nestade iz našeg vidokruga. Napolju je bilo toplo prelijepo banjalučko popodne i mi u njemu malo preplašeni ali ipak živi i zdravi i u jednom komadu. Udaljismo se od vrata Malog Predaha bez ikakve želje da ih ikada u životu otvorimo. Uputismo se u pravcu tezgi tržnice i stadosmo razgledati izloženo voće i povrće. Nismo rekli ni riječi o prethodnom događaju. Nije se imalo šta reći. Malo smo zagledali oko banana a onda se ja odlučih da za onaj novac koji sam imao u džepu kupim i po prvi puta u životu probam ananas. Branko je kupio samo jednu bananu. Ostatak mu je valjda trebao ze neku konzervu Gavrilović gulaša.{mosimage}

Život se nastavio svojim tokom, ja i Branko smo i dalje povremeno koračali dugim brzim koracima kroz Banjaluku, neki su nas primijetli dok smo koračali, mnogi ipak nisu, a ljubav ona prava je i dalje čekala da dođe u naše živote. Ja sam još snažnije maštao o našoj profesorici latinskog, Branko je pisao svoje pjesme i povremeno kašljucao. Onda jednog dana Branka nije bilo u školi. Sačekao sam nekoliko dana a onda sam se prošetao do one njegove male sobice u blizini škole. Vrata mi je otvorila jedna mlada i prilično lijepa učenica, koja je kao i Branko bila tu na stanu i rekla mi da Branko tu više ne stanuje. Poslije nekoliko dana došla je vijest da je Branko teško nastradao u selu u kom je živio. Izvlačio je klade iz šume i nekako ga je drvo prignječilo preko trupa. Nakon dugotrajnog liječenja za kog sam ga posjetio samo jednom u banjalučkoj bolnici, Branko je s ocem otputovao na rad u Austriju. čuo sam od drugih da je dok smo mi žuljali školske klupe on već zarađivao veliki novac pomažući ocu. Pri kraju srednje škole netko tko je živio u susjednom selu do Branka rekao mi je da je Branko umro u Austriji od upale pluća. Rekao je da je svemu kriva ona povreda u šumi ali ja sam nekako znao da da to ipak nije tako. Ona mala vlažna memljiva sobica, hladna čak i za vrijeme toplih dana, udahnula je u njegova pluća bolest i samu smrt.

Ono što mi uvijek dođe u sjećanje je ona scena u Malom Predaha i nas dvojica zbunjeni i uplašeni, i dok mnogi događaji u mom životu polako blijede i padaju u zaborav ja se još uvijek sjećam nas dvojice u memli opksurne kafane i prvog pojedenog ananasa i naravno zanosnih nogu naše prekrasne profesorice latinskog.

E moj Branko, ti nikad ne bi povjerovao šta se sve dešavalo sa mnom nakon našeg zadnjeg viđenja i nikad ne bi povjerovao gdje sam na kraju završio.