Vijesti iz župe sv. Vida

Posjet Banjoj Luci, posebice ako je to nekomu prvi dolazak u Banju Luku nakon petnćstak godina, izaziva dvojak osjećaj - radost i bol. Radost - zato što čovjek, došavši među tamošnje Hrvate, nakon dugo vremena osjeća da je opet svoj sa svojima, tuga - zato što je tamošnjih Hrvata malo i zato što svaki susret, svaki korak, svaka izgovorena riječ podsjeća na tragediju koju su doživjeli u posljednjih petnćstak godina.
Tekst: Ivan RODIć-Objavljeno u školskim novinama, studeni 2007.

Posjet Banjoj Luci upriličila je Hrvatska udruga ravnatelja osnovnih škola (o čemu smo već kratko izvijestili u školskim novinama), posredstvom don Ivana Marijanovića, provincijala Hrvatske salezijanske provincije. U sjedištu Banjolučke biskupije dočekao nas je mr. Ivica Božinović, ravnatelj Katoličkoga školskog centra "Bl. Ivan Merz", zajedno s nekolicinom profesora koji rade u tom Centru, a tom zajedničkom susretu pridružilo se i nekoliko djelatnika Katoličkoga školskog centra Ivana Pavla Drugog iz Bihaća na čelu s ravnateljem don Slavom Grgićem.

Katolički školski centar nalazi se desetak minuta hoda od katedrale u samom središtu Banje Luke, u ulici koja se danas zove Srpska, a nekada je nosila ime fra Grge Martića. Smješten je u zgradi u kojoj je od 1911. godine, kada je sagrađena, do 1945. djelovao Zavod i škola sestara Milosrdnica. Dolaskom komunista na vlast, sestrama se zabranjuje daljnji prosvjetni rad i 1947. godine oduzima im se zgrada, a djelomično je bio nacionaliziran i samostan koji se nadovezuje na samu zgradu škole.

Zgrada je u potpunosti vraćena 2004. godine i u dogovoru sa sestrama Milosrdnicama preuzela ju je Biskupija. Nakon temeljite obnove, u svibnju 2005. godine, osnovan je Katolički školski centar. škola za Europu, koji je u rujnu te godine primljen u Europsku mrežu škola koja svoje sjedište ima u St. Marienthalu u Njemačkoj. U toj se mreži nalaze škole iz još deset europskih zemalja, a cilj im je izgradnja Europe i podizanje temelja za zajednički suživot.

Tako je nakon šezdesetgodišnjega prekida iznova počelo s radom katoličko školstvo U Bosni i Hercegovini i to je bio prvi katolički školski centar na području Republike Srpske.

Nastava se u školi odvija prema nastavnom programu Katoličkih školskih centara u BiH, a prihvaća učenike svih vjera i narodnosti. Trenutačno je u školi najviše učenika srpske nacionalnosti - oko 50 posto, Hrvata ima oko 25 posto, Bošnjaka je osam-devet posto, a ostalih je desetak posto.

škola ima devet učionica, podrum je preuređen u kabinet kemije i još neke druge kabinete te u dvije smjene može primiti otprilike 360 učenika. Ove školske godine u dva prva, dva druga i jednom trećem razredu ima ukupno 111 učenika. Većina je učenika iz Banje Luke, a ima ih još iz Prnjavora, Jajca, Uskoplja, Kotor Varoša, Prijedora, Drvara, Odžaka, pa čak i iz Hrvatske, iz Babine Grede.

. Kako je u tamošnjoj javnosti prihvaćena škola?

- Bilo je u početku rogoborenja, kaže ravnatelj Božinović, no mora se priznati da su gradske vlasti bile vrlo naklonjene našoj školi i s te smo strane imali punu podršku.

U školi je sedamnćst djelatnika. Nastava je u potpunosti stručno zastupljena, sve su to profesori koji su stalno zaposleni u drugim školama, a ovdje rade honorarno.

Udžbenike nabavljaju s raznih , strana, nešto iz Mostara, nešto iz Zagreba, a nešto i iz Sarajeva. Nastavni je jezik hrvatski, službeno pismo latinica, iako se po zidnim novinama i prigodnim panoima može naći i ćirilice u skladu s multinacionalnim sastavom učenika.

U školi se predaje katolički vjeronauk, a oni učenici koji se nisu opredijelili za vjeronauk slušaju predmet koji se zove Moral i etika. Učenici moraju izabrati jedan od ta dva predmeta koji onda slušaju kroz sva četiri razreda.

Za sada nema pravoslavnoga vjeronauka, iako bismo ga rado uveli, kaže ravnatelj, no u RS pravoslavni je vjeronauk za sada obvezan samo u osnovnoj školi. Za razliku od Republike Srpske, zakon u Federaciji omogućuje i uvođenje vjeronauka u srednje škole, pa tako, primjerice, u KšC u Tuzli imaju i pravoslavni i islamski vjeronauk.

Nakon obilaska suvremeno opremljene škole, kakvih se rijetko može naći i u Hrvatskoj, navraćamo u djevojački internat, koji je smješten u samostanu sestara Milosrdnica uz samu zgradu škole. Muškog internata za sada još nemaju, Caritas ga gradi na Petrićevcu, uz starački dom i ambulantu, no najveći dio učenika i ne stanuje daleko, pa putuju gradskim prijevozom. U djevojačkom internatu su djevojke iz daljega, iz Jajca, Odžaka, Drvara...

Trenutačno u internatu živi 25 djevojaka, ali nisu sve učenice KšC, njih je samo osam i jedna djevojka koja ide u srednju medicinsku školu, a ostala su mjesta popunile studentice, koje su također miješane nacionalnosti: osim katolkinja ima i pravoslavki, a jedno je vrijeme tu boravila i jedna djevojka muslimanka. - Barem smo se tada zdravo hranili, jer nije bilo svinjetine na jelovniku - kaže u šali s. Cecilija Milković, poglavarica internata.

Dom je izgrađen dobrotom Ijudi iz svijeta i iz Hrvatske. - Sve što vidite u ovoj kući, ali doslovno sve, nečiji je dar - ističe s. Cecilija.

Bila je subota i većina djevojaka bila je na vikendu kod svojih obitelji, pa nam je susretljiva s. Cecilija omogućila da zavirimo u djevojačke sobe. Po dvije su u sobi, po zidovima uobičajeni posteri djevojačkih idola, u jednoj većoj prostoriji zajednička učionica s pet-šest računala, na jednoj oglasnoj ploči najavljuje se tečaj irskog stepa, u podrumu je, pak, soba za tjelovježbu i pravi pravcati cafe-bar sa šankom i aparatom za kavu, standard kakav se samo poželjeti može. Da barem tako nešto i mi imamo - vape hrvatski ravnatelji.

Napuštamo školu i internat puni dojmova i s jednim pitanjem koje se samo od sebe nameće: može li ova škola kao i slične škole u Bosni i Hercegovini barem donekle zacijeliti rane ovoga naroda koji je toliko propatio zadnje desetljeće i pol? Katolički školski centri osnivaju se upravo s ciljem da budu luč napretka,škola suživota i jamstvo opstanka Hrvata u Bosni i Hercegovini, gdje ih je, nažalost, iz dana u dan sve manje. Koliko će u tome uspjeti, pokazat će budućnost. Za sada ostaje nada koja ni u najtežim vremenima u dušama toga naroda nije zamirala.

{mospagebreak title=Susret s biskupom}

Susret s biskupom Komaricom: čeka nas vrijeme praštanja i pomirenja

Nakon posjeta Katoličkom školskom centru i djevojačkom internatu u zgradi Biskupskog ordinarijata pridružuje nam se i biskup Franjo Komarica. Nakon pozdravnih riječi Tomislava Horvata, predsjednika Hrvatske udruge ravnatelja osnovnih škola, koji je biskupu Komarici odao priznanje za sve što je učinio za hrvatski narod u Banjolučkoj biskupiji, ali i za zaštitu života svakoga čovjeka, učeći nas tako u praksi evanđeoskom načelu o potrebi pomaganja svakom čovjeku bez obzira tko on bio, gosti iz Hrvatske uručili su biskupu Komarici i prigodne darove: ček na 30 tisuća kuna gotovine i 25 tisuća kuna vrijednosti u knjigama kao pomoć KšC u Banjoj Luci i Bihaću, a biskupu Komarici ravnatelj Tomislav Horvat uručio je i umjetničku sliku, dok je Mate Vidović, ravnatelj Oš Marija i Lina iz Umaga, u ime djelatnika umaške škole KšC iz Banje Luke darovao laptop.

Zahvalivši se na darovima, biskup Komarica je posebno naglasio potrebu međusobnoga pomaganja. - Tajna napretka čovječanstva je da se Ijudi koji imaju što ponuditi čovječanstvu nađu zajedno i da, Viribus unitis, zrno po zrno, kamen po kamen, kap po kap, izgrađuju ovaj svijet.

Na pitanje vašega novinara što bi Hrvatska trebala učiniti da konkretno pomogne Hrvatima u Bosni i Hercegovini, a posebno na području Banjolučke biskupije, biskup Komarica je odgovorio:
- Da nam se pomogne da dobijemo natrag ono što smo bespravno izgubili - pravo na ime i prezime, pravo na osnovna Ijudska prava i slobode, među kojima je i pravo da budeš svoj na svome. Trebamo pravnu zakonitost da ovdje mogu u miru živjeti sa svojim komšijom, jer mi ovdje ne živimo jedni s drugima od jučer. A prvi je preduvjet za suživot da smo tu, da tu živimo. No, nas ovdje nema i Hrvatska nam mora pomoći da se Hrvati vrate na ove prostore. Mi ovdje trebamo Hrvate i radi Hrvatske, a ne samo radi našeg opstanka u Bosni. Stoga nam treba i politička, i pravna, i ekonomska, i prosvjetna, i kulturna, i savjetodavna pomoć.

često sam pitao svjetske moćnike: u ime kojih to principa vi nagrađujete zločince, a kažnjavate žrtve? To je samo zakon jačega! Ja taj zakon ne mogu prihvatiti kao svoj životni credo. Teško onda nejačemu ako vlada zakon jačega. Gdje je zakon pravde? A bez pravde, bez istine ne možemo pristupiti prijeko potrebnom i nezaobilaznom poslu, pogotovo nas duhovnika, a to je posao praštanja i pomirenja. Jer, ako se ne zna istina, tko će onda koga morati moliti za oproštenje i tko kome mora oprostiti!?

{mospagebreak title=Katedrala}

Katedrala

Sadašnja katedrala sv. Bonaventure, moderno arhitektonsko zdanje u obliku šatora, kao simbola Božjega naroda na njegovu ovozemaljskom putu do Vječnoga Jeruzalema, sagrađena je početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća na mjestu gdje je stajala stara neogotička katedrala koja je srušena u katastrofalnom potresu 1969. godine. Gradnja nove katedrale započeta je 1972. godine, a prva je misa u njoj služena na Božić 1973. godine. U međuvremenu, priča mons. Ivica Božinović, dok nije bilo crkve, na misu se išlo u pravoslavnu prvostolnicu, Saborni hram Hrista Spasa, koja se nalazi u neposrednoj blizini. - U to vrijeme, u vrijeme vladike Andreja i biskupa Pichlera, između Katoličke i Pravoslavne crkve vladali su zaista harmonični odnosi, a misa se u pravoslavnim crkvama služila i u još nekim mjestima u kojima su naše crkve bile srušene, a pravoslavne ostale sačuvane - naglašava mons. Božinović.

Novu katedralu krase impresivni vitraji Ive Dulčića, s likovima četiriju evanđelista, a posebno zanimljivu povijest imaju katedralne orgulje koje potječu iz 18. stoljeća iz Njemačke. Najprije su se nalazile u jednoj katoličkoj crkvi, koja je poslije poklonjena srpskoj pravoslavnoj zapadnoeuropskoj eparhiji. Budući da se pravoslavci u svojim crkvama ne služe orguljama i sličnim instrumentima, njihov je episkop te orgulje poklonio banjolučkoj katedrali, gdje i danas, obnovljene, sasvim dobro služe svojoj svrsi. Od predratnih 120 tisuća Banjolučka biskupija spala je trenutačno na svega 38 tisuća vjernika. Većina ih je u livanjskom dekanatu, a u okolici Banje Luke ima župa koje su prije rata imale i po dvije ili dvije i pol tisuće vjernika, a danas ih ima svega stotinjak. Nažalost, ima i župa u koje se nije vratio nitko.