Crkva u Hrvata prve nedjelje u veljači slavi Dan života. Ove godine je to bila nedjelja 3. veljače. Predsjednik Vijeća za obitelj BK BiH, mons. dr. Ratko Perić, za Crkvu u Bosni i Hercegovini i predsjednik HBK istoimenog vijeća, mons. Valter Župan, biskup krčki, napisali su prigodno i pravovremeno poruke povodom ovog dana. Oba dokumenta vjerno i realno oslikavaju današnje stanje društva koje iščitavamo u sadržaju upućenih poruka. Oba dokumenta, jedno ispod drugog, prenosimo ovdje u cijelosti.
BLAŽENSTVA – NORME NOVE OBITELJI
Ove 2008. godine Dan života, 3. veljače, ima evanđeosku poruku Isusovih Blaženstava (Mt 5, 1-12). Isus poveo svoje učenike na goru. A skupilo se i silno mnoštvo slušatelja Riječi Božje. Gospodin u učenike svoje gleda, a svemu mnoštvu govori. Kod Isusa se mnoge, važnije i najvažnije stvari događaju na gori. Kušnja na gori, izbor učenika na gori, preobraženje na gori, česta molitva na gori, na gori je i smrtna borba, raspeće na Kalvariji, uzašašće s gore. I nama je rekao da budemo grad na gori! Evo ovdje Govora na gori. O ovom Govoru ili Propovijedi govori i današnji papa Benedikt u svojoj posljednjoj knjizi „Isus iz Nazareta“ (Split, Verbum, 2007., str. 84-112). Pa nekoliko riječi i poruka za Dan života iz Govora na gori. Ne ćemo svih osam blaženstava, barem tri-četiri.
Svako se blaženstvo sastoji iz dva dijela, iz čestitke koju nikada ovaj zemaljski i svjetovni svijet ne bi prenio preko svojih usta, i iz obećanja koja nadolaze i na ovom i na drugom svijetu. Blago vama, bit će tako… šokantno su zazvučala blaženstva prvi put u ušima slušatelja. Paradoksi? Protuslovlja? Eshatološka stvarnost, daleko od sadašnjega stanja? Kako paradoksi, kad ih je Isus savršeno proveo u svome životu! Ona su odraz njegove ljudske egzistencije, „neka vrsta skrivene nutarnje Isusove biografije, neka vrsta portreta njegova lika“, veli Papa (str. 88). Do te mjere siromašan da je uzeo, posudio, od nas ljudi sve: od Djevičine utrobe u kojoj se utjelovio do Arimatejčeva groba u koji je pokopan i iz kojega je uskrsnuo. On je blaga i ponizna srca! On je krotak i kad fijukne bičem iznad glava onih trgovaca koji su Božju kuću pretvorili u razbojničku spilju, jer brani Božju čast, jednako i kad prašta „500“ grijeha onoj bezimenoj raskajanoj grješnici u farizejevoj kući. On je čista srca koji svoga nebeskog Oca gleda licem u licem. I tko njega vidi, vidi i Oca. On je mirotvorac koji od dvoga načini jedno, iz dva naroda jedan novi Božji narod.
Reći ćeš: Pa to je Isus! Kako ćemo se mi s njime uspoređivati?! Jest, ali i sv. Pavao doslovno proživljava blaženstva kao živu živcatu istinu i stvarnost: Kao siromašni, a mnoge obogaćujemo; kao žalosni, a uvijek radosni; kao nepoznati, a poznati; kao umirući, a evo živimo; kao oni koji ništa nemaju, a sve posjeduju; kao kažnjeni, a ne ubijeni (usp. 2 Kor 6, 8-10). Jest, ali i Pavao je nedostižan, kako njega uzimaš za primjer? čudiš se. Kako nedostižan, vidiš li da piše sve u množini, uključujući i svoje učenike i suradnike, svoje novoosnovane kršćanske zajednice koje su tek izišle iz poganluka.
Ako blaženstva nisu ostvariva, pa prema tomu i sama stvarnost, onda su doista nestvarna, utopija. A znamo da je bilo i u prošlosti i u sadašnjosti divnih primjera koji su izbližega slijedili Krista, u životu proveli blaženstva i proglašeni blaženima: sveti Ivani, svete Terezije, sveti Franjo Asiški, Ksaverski, Saleški… Marija Petković, Ivan Merz, Ozana Kotorka, Alojzije Stepinac… Okreni se oko sebe, vidjet ćeš toliko osoba, kršćana, obitelji, koje se doista peku u situaciji iz koje mogu proizaći blaženstva, to jest blaženici. Pogledajmo kako:
Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko (Mt 5, 3). Siromašni su duhom oni koji su uvjereni da po sebi i od sebe ništa nemaju, nego, ne okanjujući se rada ruku svojih, sve iz Božje ruke očekuju. Nije to društvena skupina sirotana koja samo čezne za posjedovanjem pa sve oko sebe kritizira i razara. Nego, obitelj i skupina svjesna svojih sposobnosti i svoje volje za socijalnom pravednošću, nada se Božjem proviđenju i odgovoru. U Boga je sreća. Takvi nisu napuhali svoj duh, nego su se ispraznili pred Bogom, pred kojega dolaze praznih ruku da darove prime i drugima ih prenesu. Stari šimun, proročica Ana, Zaharija i Elizabeta, betlehemski pastiri, osobito Blažena Djevica Marija, koja kazuje kakav je Bog: „Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne“ (Lk 1, 53). Bijaše u jednoj župi jedan osiljeni bogatun, odmetnik od vjere, kojega je župnik pozivao da se vrati u crkvu, da pohađa sv. Misu, da se Bogu zahvali na Božjim darovima. A on je na to ovako bogohulno odgovorio. „Sve što imam, to su ove moje ruke zaradile. I moja škola i pamet. Neka mi sve nesreća u crno more odnese što mi je Bog dao!“ A ne zbori tako, Bog ti pamet prosvijetlio! Naravno da mu je sve u crno more otišlo, i bez rata! Silnici prohujaše, „veliki“ projahaše i pustoš ostaviše, a oni mali sirotani, one skromne obitelji ostadoše u svojoj kući, na svojoj njivi, u svome mjestu, usklađujući svoju volju s Božjom voljom, štujući Boga i očekujući njegovu pomoć i njegov blagoslov.
Blago ožalošćenima, oni će se utješiti! (Mt 3,4). Nisu blaženi oni koji su puni nezadovoljstva, gorčine, tuge zbog vanjske situacije, na koju ionako ne mogu puno utjecati, nego oni koji su žalosni u prvom redu zbog svojih vlastitih grijeha koje nisu smjeli učiniti i zbog propusta dobra koje su morali učiniti. Utješit će se oni koji se istinski kaju, žaloste, optužuju sebe što su takvi, iz dana u dan. Još više, utješit će se oni koji su svoje srce otvorili nevoljama drugih. Koji su-pate s patnicima, su-trpe s progonjenima, koji hoće pomoći da se drugi izvuče iz nevolje. U obitelji smo po naravi pozvani da suosjećamo s roditeljima, s braćom i sestrama, a blaženstva nas potiču da takvi budemo ne samo prema ukućanima, nego prema svima koji trpe nepravde, koji su progonjeni. Nova Isusova obitelj.
Blago krotkima oni će baštiniti zemlju (Mt 5,5). Isus za sebe kaže da je krotka i ponizna srca. Živi Isusov primjer jest, opet, sv. Pavao koji se ovako ispovijeda: „Ja dakle tako trčim - ne kao besciljno, tako udaram šakom - ne kao da mlatim vjetar, nego krotim svoje tijelo…“ (1 Kor 9, 26). Krotki su oni koji su ukrotili svoju ćud, narav, svoje strasti - oholost, škrtost, raspojasanost, neumjerenost. Blažen je onaj koji je ukrotio svoj jezik, „zlo nemirno, pun otrova smrtonosnoga“, veli sv. Jakov. „Ako tko u govoru ne griješi, savršen je čovjek, vrstan zauzdati i cijelo tijelo“ (Jak 3, 2 i 8). U samoj obitelji valja uništavati zlogovore, a vježbati se u dobru govoru o drugima, o Bogu. A ona „zemlja“, koju će krotki baštiniti, nije samo parcela koja ti pripada po nekom nasljedstvu i ljudskom pravu, nego ona zemlja „od mora do mora“, sva zemlja, na kojoj će se častiti i štovati pravi Bog, u kojoj će se obdržavati Božje zapovijedi, od prve do desete, svih osam blaženstava. Nova Isusova obitelj.
Isus je učenicima svojim, kao nijedan drugi učitelj na ovome svijetu, zajamčio tri velike stvari ili bolje rečeno tri neočekivana dara:
prvo, da će u nevoljama grcati do grla,
drugo, da će biti neustrašivi, koštalo ih glave (Iv 16, 33) i
treće, da će biti radosni u dubini duše i da im te radosti nitko oduzeti ne će! (Iv 16, 22). Takvo je stanje kadar proizvesti samo Bog. I u pojedinim osobama i u novim obiteljima. Toma, ne budi nevjeran, nego vjeran! (kta)
ŽIVOT JE BLAGOSLOV I RADOST
Mons. Valter župan - Predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za obitelj
PORUKA ZA DAN ŽIVOTA
koji će se u Hrvatskoj po trinćsti put obilježiti u nedjelju, 3. veljače 2008.
Mladi u anketama o idealima i životnim vrednotama na prvo mjesto stavljaju ljubav i obitelj, a većina njih priželjkuje više djece. U zemljama gdje su lako dostupna kontracepcijska sredstva ima svake godine na tisuće maloljetničkih trudnoća. Na pitanje: zašto ne upotrebljavaju ta sredstva, mladi odgovaraju da su oni ponosni na svoju zrelost i privlačnost, da je plodnost prirodna i da se protiv nje ne treba boriti. Nakon takvih iskustava nastali su programi cjelovitog odgoja mladih za odgovornu seksualnost, što znači također za odgovorno očinstvo i majčinstvo.
čovjek je slobodan i zato odgovoran, ali i zaslužan za posljedice svoje odgovornosti. Ispravno upotrijebljena sloboda donosi zadovoljstvo i ispunjenost. Biti odgovoran znači, među ostalim, prihvaćati djecu koja su veliko bogatstvo za svaki narod. Po broju djece, po pažnji i ljubavi koju im posvećuju obitelji i institucije, prepoznaje se koliko jedan narod vjeruje u svoju budućnost. Djeca su bogatstvo naroda. Ona osiguravaju budućnost. Uostalom, civiliziranost se naroda procjenjuje najviše po sposobnosti da služi životu i da vrednuje život. Djeca su blagoslov. Psalmista to lijepo izriče: „Žena će ti biti kao plodna loza u odajama tvoje kuće; sinovi tvoji ko mladice masline oko stola tvojega. Eto, tako će biti blagoslovljen čovjek koji se boji Gospodina“ (Ps 128,3). Sveto Pismo smatra najvećim blagoslovom dug život i potomstvo: „Vidio djecu svojih sinova“ (Ps 128,6).
Važno je hrabriti djecu i pomoći im, dok napreduju u dobi i mudrosti, da postanu samostalna i sposobna odrasti za životni poziv. Tada će biti zahvalna roditeljima koji su ih odgojili za slobodu i odgovornost i osposobili ih da preuzmu život u svoje ruke. Roditelji će u tome naći veliku radost i nagradu za svoj trud. Rađanje i odgajanje je kratkoročna žrtva za dugoročnu radost. To je smion pothvat koji u sebi nosi muku ulaganja s neizvjesnim ishodom, ali je to ujedno i prepoznavanje prilike za nešto veliko i jedinstveno. To znači služiti životu. Želimo zato ohrabriti sve o kojima ovisi hoće li se obitelji odlučiti na otvorenost životu. Svi pridonosimo stvaranju pozitivnog ili negativnog ozračja za prihvaćanje života. Veliku ulogu i odgovornost imaju državne ustanove koje mogu poticajnim mjerama i sredstvima omogućiti obiteljima da dostojno žive i s više djece. Već postoje pozitivne mjere, odluke i nastojanja s državne strane, pa vjerujemo da će hrvatsko zakonodavstvo još više prepoznavati obitelj kao temelj stabilne sadašnjice i dobre budućnosti. Nadamo se da će i sredstva društvenog priopćivanja sve više postajati svjesna svoje utjecajne uloge u pozitivnoj promociji obitelji. Treba pohvaliti one poslodavce koji poštuju dostojanstvo žene i ne postavljaju im diskriminacijske uvjete pri zapošljavanju. Prošlost nam naime pokazuje da nemoralni postupci na tom području rađaju suprotnim učincima i osvećuju se samim počiniteljima, ali i čitavim zajednicama.
Dijete se želi i prihvaća. Ono nije stvar na koju bi se imalo pravo, koja bi bila određena da zadovolji nečija očekivanja, pa ni očekivanja roditelja. Nažalost, postaje sve izraženija pojava da nam životi drugih, pa i naše djece, služe za zadovoljavanje naših ambicija. Dijete nije ničije pravo. Ono je uvijek samo dar. Kako se može imati pravo na osobu?
Služiti životu znači ne izlagati ga opasnosti na radnom mjestu ni na cesti, gdje se može ugroziti vlastiti život i život drugih. Život je velika i neponovljiva vrednota i onda kada je isprepleten bolima i mnogim neugodnostima. Nikome nije dozvoljeno prisvajati pravo odlučivanja o tome je li i do kada život vrijedan da se živi. Kadgod su do sada skupine ljudi ili pojedinci, sve do najnovijih vremena, zadirali u ovo područje, posljedice nisu bile dobre. Treba ohrabriti nastojanja i ulaganja na usavršavanju palijativnih metoda usmjerenih ublažavanju teških stanja. To je dostojanstven način na koji se osobi pomaže da se, okružena ljubavlju i bez teških boli, usmjeri prema životu koji nema kraja.
Neka bude izrečena hvala svima koji se trude u prihvaćanju života. Svima koji pomažu i ohrabruju majke koje su u nedoumici, koje su same i okružene nerazumijevanjem. Hvala vama, liječnici, primalje, medicinske sestre; vama članovi Udruga i Pokreta za život; vama, toliki očevi i majke koji tiho i ustrajno njegujete život. Hvala vama, poslodavci, koji stvarate prijateljske uvjete za život i za obitelji svojih zaposlenika. Hvala svima vama koji se služenjem životu svrstavate u broj onih koji štuju prošlost i vjeruju u budućnost ovog naroda.
U Krku, na blagdan Svete Obitelji, 30. prosinca 2007.
+ Valter Župan, krčki biskup
predsjednik Vijeća HBK za obitelj