Ili što je jesen ili što su moja razmišljanja vezana uz ona mjesta u kojima se ljetos na?oh ili možda zbog ovog konstantnog, polaganog opadanja liš?a na svoja posljednja odredišta da se jednom pretvore u trulež i prah. Evo me misli odvedoše na one Božje njive ljudskih duša što se odvajkada grobljima zovu. Reci ?ete možda, što bas u groblje od tolikih mjesta na ovoj majci nam zemlji?! Ako ?emo pravo, ni ja ne znam odgovor, a samo mi nekako, kao one svije?e na Svi Svete pred o?ima te Božje bašte i ja u njima.
Ja vam dragi moji, kao i vi uostalom, vežem emocije tuge, sje?anja, uspomena na naše pokojne upravo za groblja. No, groblje, a ovdje govorim o našim grobljima, doživljavam kao mjesto susreta vremena (koje nam je svima dano u to?no odre?enom intervalu), povijesti, umjetnosti pa ako ho?ete i kulturnog naslje?a u nekom širem smislu rije?i. Možda se to mnogima od vas ?ini ?udnim, ali ne i meni, jer ja vam u grobljima vidim kao stope u snijegu tragove nekog ?udnog daška života.

Nema života sve je tiho i mirno, nekakva, što se kaže grobna tišina, a dovoljno ti je prošetati se pokraj grobova da vidiš obrise nekadašnjeg života neponovljivog u ljepoti i zanosu, osebujnosti i originalnosti.... samo što je stao a naši životi još uvijek nemirno, poput valovite vode streme mo?noj brani da se jednom na kraju smire i umire, i budu uspavani u miru...a ?ega drugog do groblja.

Ne znam zbog ?ega, tako?er, kad god razmišljam o groblju i smrti sve me asocijacije vezu za Crkvene. Još od malih nogu to me groblje nekako fasciniralo svojom mistikom, uzvišenjem na kojem se nalazi ili simbolikom možda samog brda Kalvarije koje ?ini mi se potpuno odgovara opisu uspona na Crkvene. Bilo bi možda logi?nije (ako je logika i nešto važna u ovom slu?aju) da se moja sje?anja vežu za npr. groblje sv. Marka ili Trapisko groblje, ali kako ve? rekoh Crkvene imaju neku drugu dimenziju u mom doživljaju groblja. Na par opisa ovog groblja što ih dosad pribilježih, spomenuh još jedno malo groblje u blizini samih Crkvena, a to je Glavica ili kužije groblje. Valjda se splela mistika i povijest jednog naroda u dva groblja nastala zbog istog razloga tj. smrti. Kugom zaražena tijela sahranjivala su se u tom gustišu, nepristupa?nom i kao nekako zabranjenom prilazu...vremenom obraslu u tamnu šumu ogra?enu dra?om i trnjem pa kad gledaš iz daleka kao da promatraš veliku zelenu glavicu kupusa koja stoji i podsje?a na neka minula stolje?a kad je kuga harala banjalu?kim krajem, a koja se danas ?ine u našim ljudskim razmišljanjima davna, nestvarna i na kraju možda i nevažna.

{mosimage}

Eto, u tim mojim razmišljanjima sjetih se dana pred Svi Svete, kad su sva dvorišta mirisala po onom jesenjem cvije?u tzv. šakajama i lijepim katama i ostalim ?udima naže prekrasne prirode. Baka i ja ponijele bi malu motiku, kanticu sa vodom, nekoliko krpa i bukete onog lijepog cvije?a i pošli put Crkvena o?istiti grobove. Kamo god bi bakine ruke posegle sve je poprimalo nekako ljepši i sve?aniji sjaj, ona je imala "zlatne ruke" i tim rukama, uredila bi grobove naših pokojnih a i ja bih uz nju nekako razumijevala ovo naše privremeno postojanje na ovome svijetu. Bake vise nema. Bakino tijelo pokopano je na istom tom groblju u vrijeme po?etka rata kada nije bilo kupiti sanduka ve? je neki tesar od nekoliko jednostavnih dasaka pripravio posljednji ležaj mojoj baki. Nakon ?etrnćst godina (zamislite koliko je to godina u životu nas ljudi) našla sam se jednom opet na bakinom grobu. O?i u o?i s mirom i tišinom vje?nosti što stolje?ima obitava na Crkvinama. Mislila sam se s bakom ispri?ati onako kao što se mogu ispri?ati samo unuka i baka, a to su uvijek posebni razgovori, jer bake obi?no pomno slušaju ono što im njihova unu?ad žele re?i. Ali nekako sve one moje pripravljene rije?i, misli kao da su negdje najedanput odlutale i ja sam samo gledala u križ i grob i sjecala se moga djetinjstva, prošlosti i nekog vremena u kome bih potpuno sretna. A baka je imala veliki udio u toj mojoj sre?i. Možda iz tog razloga rije?i nisu ni bile potrebne, bila sam na trenutak veoma blizu moje bake, u kraju koji me je ?ekao sve ove godine i kojem sam došla i vrijeme je na tren pripadalo meni i zbog toga sam opet na trenutak bila sretna.

Vrlo blizu bakinom groba, nalazi se još jedan novi grob, s omanjom mramornom plo?om, posljednjim po?ivalištem žene-legende, naše tetke Kajice. Prolazila sam pokraj njenog trošnog ku?erka i sve je isto kao i prije samo tu sada žive neki drugi ljudi. I nema više onog njenog do?eka kod vrela u dvorištu i poziva: " 'Ajte ' vamo ro?eni moji, napijte se vode..." Nema ve? odavno ni križnih postaja što su nekad još prije onog rata krasile nasu banjalu?ku Kalvariju, križevi koji su se prostirali od po?etka uspona pa sve do ulaska u samo groblje.Stariji koji se sje?aju tih križeva rekoše da su dosizali i do tri ili možda ?ak i ?etiri metra visine i svojom grandioznom postavkom uz brdo djelovali veli?anstveno. No, nažalost, posje?eni su u nedostatku ogrjeva za vrijeme gladnih i siromašnih godina pod kraj rata. Jedan od takvih križeva stajao je preko puta ku?išta tetke Kajice a osobno ga je napravio moj pokojni djed koji i sam završi na Križnom putu u vrijeme drugog svjetskog rata. Na tim mjestima sada rastu gotovo podivljali grmovi drenjaka i zove.
Primijetih na mnogim grobovima iš?upane lajsne, pokidane stalke za svije?e, travom zarasle mnoge spomenike koje nema nitko o?istiti i urediti jer su ljudi raseljeni po dalekim zemljama ili kontinentima. I dok je trajala misa ja nisam baš disciplinirano molila i slušala pažljivo, smatraju?i da i sam Gospodar života i smrti razumije moju želju da sve to mjesto utkam u dio svoje duše te se za?as na?oh na jednom mjestu s kojeg to?no puca pogled na Luke, Adži?a njive, Tuceljke i jednu ku?u sa spuštenim duguljastim krovom i prozor na gornjem katu u koji su se uvijek odbijale zrake sunca kao refleksni pomaci vremena i sata.
Bila je to jednom moja soba, a sad je pripadala nekom drugom. Tu su još uvijek stajale ku?e naših susjeda, znam svaku ku?u napamet... poznavala sam sve te ljude djecu ali njih nema više tu, nema ih u tim ku?ama, samo vjerno ?ekaju naši mrtvi, ?ekaju nas da do?emo jednom k njima sa svojim križem, znakom da smo prešli put života u vje?nost... ali sad smo još tu i ne možemo k njima, niti oni mogu k nama.

I ove godine na Svi Svete opet ?u po starom pravilu oti?i na misu, posjetiti neke druge grobove, upaliti svije?e za naše pokojne, vjerojatno ?e me misli opet odvesti na Crkvene i moje drage koji po?ivaju tamo i vjerojatno ?u se sjetiti bakinih rije?i: " dijete moje, ne zaboravi, groblja nisu obi?ne njive, tu su posijani najljepši cvjetovi ljudskih duša" - kao i uvijek baka je imala pravo.

{mosimage}