Postoje vremena u ljudskom zivotu kada smo ili potpuno vezani osobe, dogadjaje i mjesta ili ih postupno napustamo i prilagodjavamo se, vezemo i sazrijevamo u nekim novim odnosima, dimenzijama i principima.No, ono cime ostajemo trajno vezani jest odnos djece i roditelja a ovdje bih govorila o posebnom odnosu koji se ne da nadomjestiti nikakvim surogatima a to je odnos majke i djeteta. Majcinstvo kao poseban Boziji dar prirodjen je iskljucivo zeni. Biti majkom osjecaj je neumitno vezan za davanje novog zivota, povezanost s njim od njegovog samog zacetka, preko rodjenja, odgoja i kroz cijeli zivot odgovornosti prema tom bicu koje je zauvijek povezano s osobom njemu najblizom a to je majka. Prvi stadija majcinstva jest trudnoca ili drugo stanje zene, praceno brojnim emocionalnim, fizickim i drugim promjenama. Trudnoca jest drugo stanje zene jer u tom periodu njeno tijelo i duh veze za sebe jos jedan novi iako naizgled neznatan element a to je upravo novi zivot.

Mnoge teoretske rasprave izazivaju dvojbu kod samog zaceca. Radi li se o definiciji zivota neposredno nakon zaceca ili je to samo nekoliko nebitnih stanica u kojima nema zivota stvar je polemika lijecnika, vjernika, nevjernika, znanstvenika ili nekih drugih tipova ljudi koji zacece postavljaju po njima zadanim definicijama. No, postivati zivot od njegovog nastanka pa do njegove silazne putanje tj. smrti trebala bi biti zadaca u prvom redu nas zena, majki a onda svih slojeva drustva u kome zivimo i koji cine ovaj svijet.

Ne bih ovdje zeljela moralizirati stavove o zivotu ali drzim da nitko od nas nije gospodar zivota i smrti pa prema tome vec jednom zaceti zivot trebalo bi prihvatiti makar to stajalo i napora, volje, neostvarenih planova, ogranicavanje sopstvene slobode zene a ako hocete i velike zrtve upravo majke koja se opredjeljuje za cin davanja novog zivota.
U drugom stanju zene dogadjaju se stanovite situacije koje ni ona sama ne moze opisati i cesto puta i sama dozivljava ovo novo sopstveno stanje upravo kao "drugo stanje" u cije tajne je veoma tesko doprijeti. Kako drugacije objasniti prvi pomak djeteta u njenoj utrobi jer ga samo ona moze osjetiti ili emocionalno stanje njene duse u kojoj se desavaju i projeciraju misli, osjecaji i drugi elementi a sve u sklopu tog novog stanja na koji vrlo cesto narocito ako se radi o neocekivanoj trudnoci sama zena nije spremna ili zatecena pred izazovom i konacnom odlukom reci da ili ne zivotu koji se upravo pocinje razvijati u njoj. Nemoguce je opisati kroz koje faze zena prolazi u vrijeme trudnoce. To i jest dio misterija koji je dan u jednom odredjenom periodu ljudskog zivota upravo zeni. Danas je u velikom broju slucajeva i situacija gotovo sramotno govoriti o djetetu vise jer se takve odluke cesto puta smatraju nazadne i staromodne.No, na duze staze gledajuci, djeca i jesu neprolazni kapital, u koje sve ulozeno dobijamo nazad. Odgovornost, medjutim koja se dobiva s rodjenjem djeteta ne prestaje nikad. Majka ostaje spona djeteta i vanjskog svijeta koji ga okruzuje tokom cijelog njegovog razvoja sve do potpunog formiranja osobe u cjelosti.No, poznata je cinjenica da su djeca uskracena majcine ljubavi usljed prerane smrti majke, ili u nekim slucajevima napustanja djece od strane majke ostala osakacena za citavi svoj zivot jer nisu imala priliku upoznati nesebicnu ljubav i brigu majke. Teski dusevni potresi kod takve djece ostaju kao biljezi utkani u psihu djeteta i tesko se i s cim mogu u kasnijem periodu zivota nadomjestiti.

Veliki klasici knjizevnosti, umjetnici i glazbenici upravo su svoja najljepsa djela posvetili majkama. Valjda su i sami osjecali vrijednost dara majke pa su kroz svoja djela zeljeli utkati dio svoje zahvalnosti upravo njima, cesto nepismenim, izmorenim, prerano osijedjelim zenama a to su bile njihove majke. Od takvih majki nastle su generacije ljudi koji su nam pomogli kroz svoja djela shvatiti ulogu i velicinu majke kroz povijest pa sve do danasnjih dana. Uvijek, iznova citam Jesenjinovu poemu "Pismo majci" u kojoj opisuje svoju majku a kroz nju i sebe vracajuci se opet i opet na samu ulogu majke, njenu brigu, strepnju, pozrtvovanost za svoje dijete u ovom slucaju mladog pjesnika.

Stara zidovska poslovica kaze: "Bog nije mogao biti svugdje pa je stvorio majke." Prihvatiti dakle zivot jest cesto puta teska odluka kojom se suocava zena ali zar nije kad bolje promislimo jedino sto ostaje trajno iza nas, zapravo dijete koje smo jednom donijeli na ovaj svijet ?! Ovim prilogom zeljela sam taknuti na razmisljanje sve one koji se jednom nadju pred izazovom novog zivota, neka njihova odluka bude na strani zivota ukoliko je to moguce. Neka im u tome pomognu svi oni koji ih okruzuju njihova obitelj, prijatelji, svi oni koji mogu utjecati na situacije u kojima ce se olaksati donosenje ispravne odluke.

Pismo Majci

Jesenjin, 1924.

Jesi l ziva staricice moja?
Sin tvoj zivi i pozdrav ti salje.
Nek uvecer nad kolibom tvojom
Ona cudna svjetlost sja i dalje.

Pisu mi da vidjaju te cesto
zbog mene veoma zabrinutu
i da ides svaki cas na cestu
u svom trosnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te cesto
uvijek isto prividjeje muci:
kako su u krcmi finski noz
u srce zaboli mi u tuci.

Nemaj straha! Umiri se draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
Da bih umro ne vidjevsi tebe.
Kao nekad i sada sam njezan,
i srce mi zivi samo snom,
da sto prije pobjegnem od jada
i vratim se u nas niski dom.

Vratiti cu se kad u nasem vrtu
rasire se grane pune cvijeta
samo nemoj da u ranu zoru
budis me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruju ono cega ne bi,
odvec rano zamoren zivotom,
samo cemer osjecam u sebi.

I ne uci da se molim. Pusti!
Nema vise vracanja ka starom,
ti jedina utjeha si moja,
svjetlo sto mi sija istim zarom.

Umiri se! Nemoj da te cesto
vidjaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki cas na cestu
u svom trosnom starinskom kaputu.