Blagdan Svih svetih i Dušni dan, 1. i 2. studenoga uvijek su posebni dani u godini kad zastanemo na trenutak u našim životima, kao da usporimo korak i zaustavimo se na našoj životnoj postaji u vremenu u kojem jesmo i posvetimo nasa razmišljanja i uspomene svojim dragima koji nisu vise s nama. Sje?amo se svih onih koje smo jednom poznavali a koji su prešli iz zemnog u izvan zemno, u vje?ni život. Na ove spomen dane razmišljamo o ?injenici da ?emo jednom i mi sami krenuti s ovog svijeta u vje?nost, u onostrano, potpuno nepoznatu i nama ljudima stranu dimenziju. Tu ?emo jednom biti svi, netko prije, netko kasnije, bez izuzetka na bogate i siromašne, zdrave i bolesne, gladne i sitne. Dakle, smrt kao jedina pravda za sve, postavlja se kao kona?nica ovom našem zemaljskom putovanju ali i kao prijelaz u život koji mi vjernici polažemo nasu nadu, u život poslije života.
{mosimage} Ovaj blagdan osobito u Hrvatskoj i BiH oduvijek je zna?io posjete grobljima, paljenje svije?a i polaganje cvije?a na grobove naših najmilijih. No, s godinama rata koje su iza nas mnogo nas je veoma daleko od doju?erašnjih mjesta življenja. Razasuti po drugim zemljama i kontinentima nismo u mogu?nosti posjetiti groblja u rodnom kraju i upaliti svije?u našim najmilijima. Umjesto nas to ce u?initi naši ro?aci ili jednostavno grobovi naših dragih ostat ce bez svije?a ili buketa cvije?a jer ih nema tko obi?i. Ovih dana posebno ste mi na pameti svi vi u dalekom zemljama koji ?ete vjerojatno upaliti svije?u na nekim tu?im grobovima ili u crkvama prisje?aju?i se svojih majki, o?eva, baka i djedova itd.. a sve zbog velike daljine i nemogu?nosti dolaska u svoj rodni kraj.
Ima jedna interesantna usporedba iz knjige fra Frane Prcele O.P. "Kad bismo bili dosljedni..." ovdje ?u citirati dio toga teksta nad kojim se može svatko od nas zamisliti i razmišljati kako je upravo "rok trajanja" ljudskog života ograni?en i kako je potrebno i važno to uvijek imati na umu.
"Sjedim tako za stolom i ispijam jutarnju kavu. Svojim pogledom prelazim po brižno serviranom doru?ku i zaustavljam se kod staklenke s marmeladom. Ništa posebnog na žutosun?anoj etiketi marmelade od naran?e, a ipak mi pogled zastaje na gotovo neprimjetnom natpisu:04/2005. Dakle, rok valjanosti do travnja 2005.godine.
Svatko tko kupuje živežne namirnice pazi na njihov rok trajanja. Da, dobro je paziti na vrijeme koje nam stoji na raspolaganju! I kao u hipu name?e mi se pitanje, što je sa mnom, što je s mojim trajanjem, s trajanjem mog života? što stoji ispisano na "etiketi mog života"? Kako bi bilo kad bi na našim osobnim iskaznicama osim datuma ro?enja stajao i datum roka trajanja našega života? Priznajem da je ovo ?udno razmišljanje- da osim našeg ro?endana u osobnoj iskaznici stoji i dan naše smrti?! U kona?nici, kao što je jedan francuski slikar dao staviti na svoj nadgrobni spomenik:"Tko umire, to su uvijek samo drugi"-mi se ipak ne bavimo svojom smr?u!
{mosimage}
Ljudski život ima svoj po?etak, svoj datum ro?enja i svoj datum smrti, svoj svršetak na zemlji. Tome zakonu podliježemo svi bez izuzetka. Smrt nas ?ini jedina ravnopravnima pred misterijem života koji je tako zamršen, kompliciran i ?esto nerazumljiv, pun nejednakosti i neravnopravnosti me?u nama ljudima. Mi ipak tako ?esto zaboravljamo na našu vlastitu smrt, kao da je puno lakše suo?iti se sa ne?ijom tu?om smrti pri tome izbjegavaju?i razmišljanja o nama samima potiskuju?i takve misli, smatraju?i ih morbidnima ili depresivnima.
No, ako postavimo nas život u centar križa, simbol smrti ove ljudske, ali i istovremeno simbol nade biti ?e nam lakše razumjeti svu ovu našu ljudsku patnju i križeve koji nas svakodnevno pritiš?u.
Uvijek volim citirati velikog Bethovena, "križevi su u ljudskom životu poput nota povisilica, oni uzdižu“. Pa, tako bi valjalo gledati i na samu ljudsku smrt, križem mi se uzdižemo iznad same smrti i naš život ne prestaje ovdje i sada, tako bi mi vjernici trebali promatrati život i smrt mada pri gubitku drage osobe ?esto ostajemo šokirani, u nemogu?nosti shvatiti i prihvatiti smrt jer je ljubav i bol za dragom nam osobom velika i teška. U ovim danima sje?anja na naše mrtve neka i ova pjesma velikog hrvatskog pjesnika A.G.Matoša bude jedan znak pijeteta prema našim dragim pokojnicima koji su uvijek prisutni u našim mislima, molitvama i uspomenama.
UTJEHA KOSE
Gledao sam te sinoc. U snu. Tuznu.Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeca
Na visokom odru, u agoniji svijeca,
Gotov da ti predam zivot kao zrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajuci da su tamne oci jasne,
Odakle mi nekad bolji zivot sjao.
Sve, bas sve je mrtvo, oci, dah i ruke,
sve sto ocajanjem htjedoh da ozivim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja jos je bila ziva,
Pa mi rece: Miruj! U smrti se sniva.
